- Evo me, baš se vozim s treninga, idemo u četvrtak na pripreme u Medulin, prve u ovoj godini. Sve je po starom, delam, treniram, dobro sam. Sunce je, toplo je, znači da je idealno za treninge - veselim nam se glasom javila Sara Kolak iz Slovenije.
Da, olimpijska pobjednica u bacanju koplja iz Rio de Janeira ponovno je stacionirana u Sloveniji, tamo gdje je izgradila svoje najveće uspjehe. Sada polako gradi novi početak uz novog trenera, slovenskog stručnjaka Gorazda Rajhera koji je i sam kao atletičar bio bacač koplja, a kasnije je postao vrlo svestrani trener koji je do nacionalnih rekorda vodio i daljašicu Ninu Kolarič i diskaše Veroniku Domjan i Kristjana Čeha.
Sara je bila prisiljena potražiti novo rješenje nakon prošle sezone u kojoj joj se, kako nam je to sama rekla prije nekoliko mjeseci, dogodio potpuni raspad sustava. Sve je zakuhao njezin bivši trener Andreas Thorkildsen, nekad sjajni atletičar, dvostruki olimpijski pobjednik u bacanju koplja, koji se ponio maksimalno neprofesionalno. Ostavio je svoju učenicu da sama odrađuje završne pripreme za Olimpijske igre, a onda je dva dana uoči puta u Tokio odlučio da neće ići, opravdavši to strahom za svoje zdravlje zbog situacije s koronavirusom.
Jasno je da suradnja više nije bila moguća, a Sara je tu groznu situaciju platila velikim rezultatskim padom prošle sezone. Najbolji joj je rezultat bio 60,04 s mitinga u Ostravi na samom početku sezone, a potpuni krah joj se dogodio u Tokiju gdje je kao braniteljica naslova završila nastup u kvalifikacijama s tri neispravna hica. Nisu se rezultati značajno popravili ni nakon Olimpijskih igara i zapravo je trebalo dočekati kraj sezone da se Sara na neki način resetira, riješi pitanje trenera i krene ispočetka.
Vožnja do treninga
I krenula je. Povratak neće biti lagan, svjesna je toga i sama, ali odlučna je u namjeri da se vrati tamo gdje je bila. Danas je opet u Sloveniji, živi kod dečka, a trenira u Ptuju.
- Imam ujutro vožnje do treninga, ali već sam se navikla na to. Za vikend skoknem doma i tak... Super mi je da sam blizu, da nema više avionskih karata, da mogu doma kad god hoću.
O tome je pričala i nakon lanjskog Hanžekovićevog memorijala, da želi ponovno živjeti i trenirati negdje u regiji jer su joj silna putovanja u Oslu i natrag bila iznimno stresna.
- Odeš na drugi kraj kontinenta, prilagodiš se i na kraju, za kaj? Nije to baš super, pogotovo ovo sada kako je bilo zadnje dvije godine, nema te po tri, četiri mjeseca doma. Dobro mi je sada kada sam bliže kući.
Razdoblje privikavanja na novog trenera je prošlo, dojmovi su, kaže Sara, pozitivni.
- Dobro je, slažemo se, prošlo je već nekoliko mjeseci. Evo sad krećemo i na te prve pripreme i sve je dobro - kratko će Sara.
Kako je uopće došlo do suradnje s Rajherom, je li to bila nečija preporuka ili je sama istraživala mogućnosti?
- Svijet atletike u Hrvatskoj i Sloveniji je jako malen, svi se znamo. Dugo sam razmišljala i nazvala ga da vidim bi li išlo. Popričala sam i sa Savezom i svojim klubom Kvarnerom. Kažem, mali je to krug, svi se međusobno znamo, a ja sam znala da ne idem više nigdje van kako što sam sada bila u Norveškoj. To nije dolazilo u obzir, to nije bila opcija. I na kraju se sve tako dobro poklopilo.
Rekla nam je prošli put kad smo razgovarali da joj je najveća želja ostati u komadu. Razumljivo za nekoga tko je morao propustiti pune dvije sezone, najprije zbog ozljede i operacije ramena, potom i lakta. Tipične kopljaške ozljede. Kakva je, dakle, sada situacija sa zdravljem, je li “u komadu”?
- OK sam, iako je došla promjena vremena, pa me uhvatila mala prehlada. A inače, dobro se osjećam sve u svemu, nema nikakvih ozbiljnijih problema. Malo se još tijelo privikava na treninge, ali sve je pod kontrolom.
Priznala je nakon Tokija da najviše problema ima s tehnikom. A koplje je takva disciplina da se i najmanje greške mogu mjeriti u metrima. Snage je u koplju bilo, objasnila nam je tada, ali tehnika nije funkcionirala i to je ono na čemu je morala raditi tijekom zime. Idu li, dakle, stvari na bolje?
- Mislila sam da će možda ići malo lakše, ali to je tehnika. I ide i ne ide. Ali trudim se. Neke su stvari puno bolje nego što su bile, na nekima još treba poraditi, to je klasika. Tako je bilo i ranije, i kad sam bila dobra, i kad sam bila ozlijeđena, uvijek je postojala neka stvar koja može biti bolja. Tako da sad polako lovim ritam. Trebat će, naravno, još vremena, ali trudim se i radim na tim stvarima.
Zahvalna na podršci
Vjeruje li da će do početka sezone sve to sjesti na svoje mjesto?
- To je plan. Vidjet ćemo kad dođemo do zaleta i svega ostaloga, ima tu još dosta posla, ali dosta je i vremena do prvog natjecanja. Sve se nekako ove godine pomaknulo na malo kasnije. Na meni je samo da radim i treniram i sve će se poklopiti. Glavni ciljevi se znaju, to su Svjetsko i Europsko prvenstvo, a sve prije toga će biti uvod u normalan ritam natjecanja.
Prevladava li u njoj optimizam, vjeruje li da će se nakon teške lanjske sezone vratiti na stari put, da će opet biti ona stara Sara?
- Kad ne bih u to vjerovala, mislim da nas dvoje ne bismo danas razgovarali, ha-ha. Kaj se tiče tih povrataka, mislim da su mi dosta dobro išli zadnjih nekoliko godina, pogotovo s tim ozljedama. U redu, ovo je definitivno malo drugačije, sada je to malo drugačiji izazov, ali prihvatila sam to i velim, ne bih danas bila tu da ne vjerujem u povratak.
Jasno je da su joj nakon neuspjeha na posljednjim Olimpijskim igrama smanjena i primanja od Hrvatskog olimpijskog odbora. Koliko joj to otežava situaciju?
- Zahvalna sam što i dalje imam podršku i HOO-a i Hrvatskog atletskog saveza što se tiče programa i priprema. Zapravo su mi cijele zadnje dvije godine bile malo teže po pitanju tih stvari, jer em 2020. nije bilo nikakvih natjecanja, em mi je 2021. bila takva kakva je bila. Ali, radim ovo zbog rezultata i zbog sebe, a kad bude rezultata, poklopit će se i ove ostale stvari. A kako sam već sto puta rekla, imam krov nad glavom, nisam gladna, imam sve što trebam i sad samo trebam raditi i to je to. A potporu što se tiče priprema i svega ostaloga imam, nije to kao što je bilo prije, ali bolje da imam nego da nemam.
Ova će sezona biti znatno drugačija od svih prijašnjih jer prvi put u povijesti isto ljeto imamo i Svjetsko i Europsko prvenstvo. I to u razmaku od samo mjesec dana. Eugene je od 15. do 24. srpnja, a München od 15. do 21. kolovoza. Kako se postaviti u takvoj situaciji, kako tempirati formu?
- Tempiranje forme nije moj zadatak. Tih mjesec dana, odnosno rekla bih dva mjeseca sve zajedno, ako računaš i završne pripreme za veliko natjecanje, trebat će i fizički i psihički izdržati. Ali, svima će biti isto, svima će biti naporno. Pa kad još dodamo i Dijamantnu ligu i sve ostale mitinge, sva ta putovanja, definitivno će biti izazovno i drugačije nego prije. Ali, hvala Bogu, konačno imamo natjecanja. Bit će ovo sigurno zanimljiva godina.
Kina nije u planu
U Dijamantnoj ligi dugo je nije bilo, još od 2019. Ova joj godina nudi mitinge u Parizu i Bruxellesu, eventualno finale u Zürichu, ali i dva daleka putovanja - Šangaj i Shenzhen. Je li joj i Kina u planu ili će je ove godine preskočiti?
- Iskreno, zasad i nije. A ovaj miting u Shenzhenu je ionako uvijek u planu, a nikad se nije održao. Ne znam ni točne datume, jesu li mitinzi prije ili poslije SP-a i EP-a. Točno između? A ne, ne, ne... Prevelika je to vremenska razlika, to nije zezancija, kad dođeš doma, to je kaos, tijelo to dosta osjeti. Prioritet su SP i EP, a sve ostalo ćemo prilagođavati tome.
Ostaje, dakle, dobra stara Europa, Pariz, Bruxelles, mitinzi Continental Toura...
- Nama Europljanima je plus to što je većina mitinga kod nas. Ali, ovima izvan Europe nije lako jer praktički cijelu sezonu moraju provesti ovdje. Vidjet ćemo što će biti, ali mislim da Kina definitivno otpada. No, ima dovoljno mitinga, hvala Bogu da se sve punom parom vraća u normalu - zadovoljno je zaključila Sara.