Reći će Filip Mihaljević - mi sportaši ponekad se previše fokusiramo na rad, rad, rad i onda ponekad nisi ni svjestan svega što se događa i što si napravio. Možda se upravo zbog toga nije osjećala prevelika euforija u njegovim riječima nakon osvojenog srebra u bacanju kugle, ali bio je sretan, bio je itekako sretan. S punim pravom jer na drugoj je europskoj smotri zaredom bio na postolju, nakon minhenskog zlata oko njegova je vrata zablistalo rimsko srebro. U muškoj atletici nismo imali nikoga tko je osvojio dvije medalje na velikim natjecanjima na otvorenom, Filip je sada probio i tu granicu.
Znao je da su šanse za obranu naslova minimalne jer Talijan Leonardo Fabbri je u proteklih 12 mjeseci otišao u neku drugu dimenziju i postao neuhvatljiv za sve na kontinentu, a potvrdio je to i finalu najboljim rezultatom u povijesti europskih prvenstava (22,45). Ali u borbi za sljedeću najbolju nagradu, Filip je bio savršen. S 21,20 nije dopustio nikome da mu ugrozi drugo mjesto, a koliko je to velika stvar, reći će podatak da je u finalu iza sebe ostavio četvoricu koja su u karijeri bacala preko 22 metra.
Imam osjećaj da je već kolovoz
S najviše je emocija 29-godišnji Livnjak nakon natjecanja govorio o svojoj obitelji i odvojenosti od supruge Gabrijele i sinova Lovre i Stipe.
- Pet tjedana smo bili na pripremama, pet tjedana bez žene i bez djece, nije to mala stvar ni za njih, ni za mene. Propuštaš puno stvari u odrastanju svoje djece, velika je to žrtva, nema baš puno poslova koji zahtijevaju toliko izbivanje. Ali kad dođe medalja, onda se to nekako sve posloži i ima smisla. Zato ovo srebro i posvećujem njima. Imam najbolju suprugu koja nema sportsku pozadinu, ali razumije moje obveze. Manji sin još ne zna što se događa, a veći to već pomalo razumije i gleda tatu na televiziji.
Obitelj će uskoro ponovno podnijeti žrtvu jer Rim je bio samo prva epizoda ovog izazovnog ljeta, za manje od dva mjeseca kreću Olimpijske igre u Parizu.
- Imam osjećaj kao da je već kolovoz zbog ovog ranog EP-a. Nismo zasad gledali prema Parizu, u fokusu nam je bio samo Rim, Rim, Rim. Nismo htjeli da nam se dogodi da zato što je olimpijska godina ovdje ne uzmemo medalju. Jest, Pariz je vrhunac sezone, ali kažem, usredotočeni smo bili samo na Rim. Sad ću biti tri tjedna kod kuće, najprije me čeka malo odmora, pa onda dva tjedna treninga. Nakon Prvenstva Hrvatske idemo na pripreme u Medulin ili Slovensku Bistricu, čekaju me i mitinzi u Szekesfehervaru i Londonu, i to je već 20. srpnja i Igre su pred vratima.
Puno smo puta pisali kako je muška kugla “eksplodirala” posljednjih godina, Ryan Crouser i Joe Kovacs bacaju preko 23 metra, Fabbri je ove godine došao na prag te granice, još ranije i Tom Walsh... Ima li Filip snage i među tim dečkima igrati veliku ulogu?
- Pogledajte što se dogodilo u ovom rimskom finalu. Fabbri je posljednjih tjedana tri puta bacao oko 22,90, a ovdje je ipak ostao pola metra kraći. Kad dođe velika “tekma”, svi se malo stisnu. Nije isto bacati na mitingu u Slovenskoj Bistrici, negdje u Poljskoj, pa čak ni u Dijamantnoj ligi, ili na velikom natjecanju. Svaka čast i meni na tome što sam u Bistrici bacio 21,71, ali to je ipak malo drugačije. Tako je i na svjetskoj razini. Kovacs koji baca preko 23 metra lani je na SP-u osvojio broncu s 22,12. Ako ti se u pravom trenutku dogodi pravi rezultat, moguće je upustiti se i u borbu za najveće medalje.
Koliko mu je ovo srebro skinulo teret s leđa nakon slabije zimske sezone u kojoj nije bacao dalje od 21,18 i u kojoj je dvoransko SP u Glasgowu završio na osmom mjestu s 20,73?
- U životu svakog čovjeka, ne samo sportaša, postoje usponi i padovi, lošiji i bolji dani i razdoblja. Kad sam na dvoranskom SP-u u Beogradu prije dvije godine bacio 21,83, tada se sve poklopilo i sve je bilo savršeno. A onda se nešto malo dogodi i budeš na 20,90. Problem je u tome što napraviš veliku stvar, pa čim je malo slabije, ispada da je sve loše. I bilo je, ne bježim od toga, ali sitnice odlučuju hoće li nešto biti lošije i pokvariti dojam.
Mali Jan Ferina je talentiran
U Rimu su se sve sitnice poklopile, četvrta mu je ovo seniorska medalja. Uz europsko zlato i srebro na otvorenom, ima i dvije dvoranske bronce - jednu svjetsku i jednu kontinentalnu.
- Ove starije medalje iz doba kad sam bio samac, bronce iz Portlanda i Toruna, čuvaju mama i tata u Livnu. Minhensko zlato je kod kuće u Solinu, a tamo će i ovo srebro.
Pratio je Filip posljednjih dana rezultate svih hrvatskih atletičara i pun je pozitivnih dojmova.
- Super je bilo prethodnih dana, i ne govorim samo o Sandrinom zlatu. I Marija Tolj je bila u velikom finalu diska, Lucija Leko je popravila osobni rekord, a Marino Bloudek je čudesno istrčao 800 metara. Jana Koščak je ostvarila veliki uspjeh u sedmoboju. Ona je mlada, još i puno stvari joj se treba poklopiti, ali doći ovamo i završiti sedmoboj je ogromna stvar. Možda se njoj to trenutno i ne čini tako, ali bio sam u njezinoj koži, sazret će i ona.
Imali smo ovdje tri diskašice, ali u muškoj kugli trenutno nema nikoga tko bi se mogao priključiti Filipu.
- Mali Jan Ferina je talentiran, vidio sam ga jednom, ali ne znam još može li što napraviti ili ne.
Šteta što je Stipe Žunić, vlasnik svjetske bronce iz 2017., rano završio karijeru.
- Stipe bi sad bio u najboljim godinama, žao mi je što više ne baca. Evo baš se javio ujutro uoči finala, slali smo mu sliku s kave. Znam da mu nije lako gledati sa strane, jer kažem, sad je praktički u najboljim bacačkim godinama, ali svatko ima svoj život i svoj put. On je sretan čovjek, ima obitelj, gradi kuću, živi u rodnom gradu...