Nadu joj nitko nije imao pravo oduzeti. Nadu koju je nosila u sebi više od četiri godine, nadu da će pobijediti ozljede s kojima je vodila borbu čitavo desetljeće i da će grandioznu karijeru zaokružiti još jednim olimpijskim nastupom i još jednim lovom na medalju. Tokio bi joj bile pete Olimpijske igre, njezin peti olimpijski krug. Kakva bi to samo priča bila. Od prvog nastupa s nepunih 17 godina do petog s 37.
Veličina i značaj
No, koliko god želja bila velika, na kraju je ipak morala potpisati kapitulaciju. Blanka Vlašić, jedna od najvećih sportašica u hrvatskoj povijesti, u petak je objavila da završava karijeru. Objave na društvenim mrežama posljednjih dana, objave u kojima se prisjećala najvećih trenutaka karijere, dale su naslutiti da se takvo što sprema, a jučer je stigla i konačna potvrda. Naravno da nije šok jer nije je bilo na natjecanjima od Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, dakle četiri i pol godine, i većina je, ruku na srce, već dugo nije doživljavala kao aktivnu sportašicu.
Ali, kao što smo spomenuli, tu njezinu želju da se ponovno natječe, da ponovno skače potpuno zdrava, ne treba gledati s podsmijehom. Teške ozljede, prvo jedne, pa druge noge su je zapravo načele taman kad je ušla u najbolje skakačke godine i zato nije teško shvatiti da je cijelo vrijeme imala osjećaj da nije rekla sve i da je zaslužila još jednu priliku da bez bolova pokaže koliko može i zna. Čak i kad je ušla u ozbiljne godine za sportaše.
Da, velika je šteta što su joj zdravstveni problemi toliko opteretili karijeru, što su je zaustavili u trenutku kad je mogla dati još puno, puno, ali Blanka Vlašić kad se osvrne iza sebe nema razloga za tugu. I svjesna je toga, sigurni smo, i sama. Istina, ostat će taj neostvareni san o osvajanju olimpijskog zlata, ali to nimalo neće potamniti Blankinu veličinu i značaj za hrvatski sport. Posebno ne u egzaktnom sportu kakav je atletika, u sportu u kojem brojke jasno otkrivaju nečiju kvalitetu.
Do vrha i bez dvorane
A Blankine brojke, osim dva naslova svjetske prvakinje na otvorenom i dva u dvorani, otkrivaju i drugi rezultat svih vremena, tih nezaboravnih 2,08 s Hanžekovićeva memorijala 2009. Blankine brojke otkrivaju i čak 106 natjecanja na kojima je skakala preko dva metra, što je visina koja razdvaja vrhunske, najveće visašice od onih dobrih ili vrlo dobrih. I ta brojka, tih 106 “dvometarskih” natjecanja s kojima je također na drugom mjestu svih vremena, zapravo je nevjerojatna jer, ponovimo, ozljede su je počele kočiti još u njezinim dvadesetim godinama.
Danas kad razmišljamo o Blankinoj karijeri, sjećanja nas najčešće vraćaju na Osaku 2007. Svjetsko prvenstvo na kojem je tada 23-godišnja Splićanka diplomirala i doktorirala. I zajedno sa svojim trenerima - temperamentnim tatom Joškom i samozatajnim Bojanom Marinovićem, dokazano vrhunskim stručnjacima koji su njezinu kondiciju i tehniku izbrusili do savršenstva - odvela hrvatsku atletiku u visine na kojima nikad dotad nije bila. Bilo je to prvo globalno zlato u povijesti naše atletike i prva medalja uopće otkad postoje svjetska prvenstva.
Tamo daleko u prošlosti olimpijska su srebra osvojili Ivan Gubijan i Franjo Mihalić, ali obojica su u to doba već živjeli u Beogradu i trenirali u dresu Partizana. Nisu zbog toga, da se razumijemo, ništa manje hrvatski atletičari, ali Blankina je medalja prva na svjetskoj razini koja je u potpunosti iskovana u Hrvatskoj. Medalja koja je pokazala da se, premda to nikako ne bi smjelo biti tako, do svjetskog vrha u kraljici sportova može doći i bez novca, i bez atletske dvorane, i bez prave podrške.
Na žalost, živimo u podneblju u kojem se puno toga podcjenjuje i u kojem, suprotno onome što sami o sebi mislimo, nema prave sportske kulture i poznavanja sporta. U takvom podneblju mnogi i dalje nisu svjesni veličine Blankinih uspjeha nekad ili Sandrinih danas. Doći na svjetski vrh u atletici je ekstremno teško. Ne nazivaju taj sport bez razloga kraljicom, atletika se trenira u svakom kutku svijeta, u njoj na svjetskim prvenstvima doista treba pobijediti svjetsku konkurenciju, a ne, neka se nitko ne uvrijedi, regionalnu ili kontinentalnu. Malo je sportova koji se mogu mjeriti s atletikom po masovnosti i rasprostranjenosti i baš zato je to Blankino zlato iz Osake, kao i ono dvije godine kasnije iz Berlina, kao i njezine olimpijske medalje - tako veliko.
Nitko mi nije vjerovao
Osaka je, ipak, bila prva, zato nam misli na kraju Blankina puta najviše lete prema njoj. Osaka u kojoj je Blanka dokazala da je sportašica za velike stvari. Iako su mnogi prije tog Svjetskog prvenstva tvrdili suprotno, što nikako nije bilo pravedno prema djevojci od 23 godine.
- Smetalo me to što su svi govorili o zlatu, ali nitko mi nije vjerovao.
Tako nam je pričala te sparne japanske večeri, nekoliko sati nakon najvećeg uspjeha u karijeri. U hotelskom predvorju, uz čašu vina, maloj je hrvatskoj atletsko-novinarskoj ekspediciji priznala kako je noć prije finala sanjala da je zakasnila na autobus i da nije spremila sve stvari, a noć prije toga i da se ne može pomaknuti s mjesta na 2,06 metara. Da, pritisak na njoj je nakon serije pobjeda i nakon što je na posljednjem mitingu prije SP-a preskočila 2,07 bio ogroman. I koliko god je u danima prije kvalifikacija i finala u Japanu bila nasmijana, koliko god nam je djelovala opušteno, u njoj je kuhalo.
Priča za sva vremena
- Kad sam prije gledala cure na postolju, znalo mi je proletjeti glavom “može li se to i meni dogoditi”, nekako je bilo previše nestvarno da će mi se to ostvariti. Mnogo mi se puta u životu dogodilo da napravim 99 posto, samo ne onaj posljednji korak. Sada sam napravila i to.
Shvatila je tada da je vrijedilo. Da su vrijedili svi oni treninzi u teškim uvjetima, svi oni treninzi uz svjetlost svijeća, svi oni treninzi po jakoj zimskoj buri i kiši, svi oni treninzi na kojima je gledala tatu kako se penje po stupu reflektora kako bi osvijetlio skakalište, da je vrijedilo kretati ispočetka nakon operacije štitnjače, da je vrijedilo istrpjeti poraze koji su je učinili jačom...
I sve one medalje koje su uslijedile su bile dokaz da je vrijedilo, ali Osaka je bila prva. Osaka ju je lansirala u povijest, u sportsku besmrtnost. Blanka Vlašić na vrhu svijeta. Priča za sva vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....