Spavao na podu, bio u zatvoru i preživio oružani napad: 'Ne znam što Bilić vidi u meni'

Znate stati na čas kako biste prokleli vrijeme, društvo, sebe? Kada dođe teško vrijeme, olako dignete ruke od svega jer je to najlakše? Onda pročitajte priču nogometaša kojiemu je život stalnu nudio prepreke, a on ih je sve preskočio. Samo zato što - nikada nije odustao!

Emmanuel Chineye Emenike rođen je prije 28 godina u Nigeriji. Otkad zna za sebe, imao je samo jedan san - postati nogometaš. No roditelji, točnije otac nikako nije oduševljen tom idejom, pa je malca stalno usmjeravao ka biznisu. No, klinac je svaki slobodan čas koristio kako bi se iskrao i družio s najboljom prijateljicom - loptom. Kada je navršio 16, Emmenike, čvrsto odlučivši da slijedi svoj san, s malom naprtnjačom punom snova otišao je u Južnu Afriku, uvjeren da će tamo netko primijetiti njegovo nogometno umijeće. Tada. međutim, počinje njegova avantura...

Počeo je raditi u restoranu, no kako su dani odmicali, a nije bilo onih koji su zamijećivali što malac može, njegov život postao je restoran, u kojem je radio, jeo i spavao. Na podu, doslovce. Postao je, dakle, beskućnik. No i tzada nije odustajao, već je i dalje naganjao loptu, a svaki stečeni rand stavljao je sa strane, sve dok nije skupio dovoljno da plati tamošnjeg kompjuterskog stručnjaka da mu napravi video s najboljim potezima. Smatrao je da je to sjajan poslovni potez...

I, upalilo je! Prvo ga je angažirao mali lokalni klub Mpumalanga, a potom prelazi u Cape Town. Plaća? 'Čak' 40 eura mjesečno!

Malo-pomalo i 2009. stigao je poziv turskog drugoligaša Karabukspora. Bio je presretan. Ali malo potom, Emenike je - uhapšen! Razlog? Tužilaštvo je tvrdilo da je lažirao ozljedu kako ne bi igrao protiv Fenerbahčea, koji se zatim "obvezao da ga odmah kupi, čim se završi prvenstvo". Fener je pobijedio sa 1:0 i osvojio titulu, a zaista je i kupio Emenikea dva tjedna kasnije. Ipak, taj transfer od 11 miliijuna eura brzo je pao u zaborav zbog hapšenja nekoliko osoba, pa i samog Nigerijca. Oslobođen je zbog nedostatka dokaza. Točnije, tužilaštvo ih nije imalo, a on je imao jasno napisane smjernice liječnika da zbog ozljede zaista ne smije igrati. Ali, život iza rešetaka nije mogao izbjegnuti. Četiri dana i četiri noći, sati koji se ne zaboravljaju tako lako.

"U životu se nikada nisam bavio kriminalnim radnjama, ali sam bio tretiran kao kriminalac. Tamo sam bio na kruhu i vodi. Nije bilo to baš neko sjajno iskustvo, ali mi je dalo drugačiji pogled na život", kaže junak ove priče.

Pušten je, dakle, četiri dana kasnije, no istraga je trajala sve do 2013., kada je i definitivno oslobođen.

"Kada se to konačno dogodilo, samo sam se zahvalio Bogu. Pravda je pobijedila".

Nije ni zaigrao za Fenerbahče. Zbog čitave halabuke, turski klub ga je brže-bolje prodao moskovskom Spartaku. A samo što je tamo stigao, navijači moskovskog Dinama su ga vrijeđali na rasnoj osnovi. Kažnjen je bio - on, jer je poslije oponašanja majmunskih krikova ružno gestikulirao prema publici.

Fenerbahče ga je u ljeto 2013. vratio pod svoje okrilje, a on se odužio sa 12 prvenstvenih golova na putu ka tituli. Ali, dvije godine kasnije nalazio se u prednjem dijelu klupskog autobusa koji je išao ka trabzonskom aerodromu kada je na autobus - zapucano. Vozač je ranjen, a Emenike...

"Sjećam se, telefonirao sam, pričao sam s bratom, kada sam čuo jak prasak. Svi su bili u panici. Bacio sam se u zaklon, a nedugo zatim sam vidio vozača oblivenog krvlju. Užasna scena. Mi, nogometaši, imali smo tada sreće, ali su se meni odmah u sjećanje vratile neke strašne slike iz djetinjstva. Bio sam još dijete kada smo se našli u užasnom, užasnom prometnom udesu. Majka i ja smo imali sreće da smo ostali živi", kaže Emenike.

Saobraćajka, beskućništvo, zatvor, rasizam, terorizam... Emanuel Emenike je iskusio sve. Iskusio i pregrmio. I nastavio koračati ka snu. U toj bespoštednoj, ali životnoj trci s preprekama ustajao se svaki put kada bi se sapleo. Ili kada bi ga sapleli. Svejedno, važna je reakcija. Samo je nastavljao i nastavljao. I stigao je do reprezentacije. S njom je 2013. osvojio afrički Kup nacija. Bio je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gde ga je Fener poslao na posudbu, a onda mu se san ostvario. Stigao je u Premiership, na poziv Slavena Bilića i njegovog West Hama. San je, napokon, dosanjan!

"Kada me je Slaven Bilić pozvao u ovaj klub, pitao sam se što li on to vidi u meni. Ali, puštam Boga da me vodi, moje je samo da dam sve od sebe i da radim ono što najbolje znam. Naravno, svjestan sam da mi neće biti lako u Engleskoj, ali Bilić je tokom svojih turskih dana mogao vidjeti kakav sam, vjerojatno je to bio razlog što me je i pozvao. Važno je kada imate nekoga tko u vas vjeruje. Ali, važno je i da vi ne gubite vjeru", uvjeren je u ono što priča Emenike.

Ne čudi. Užasi iz djetinjstva, spavanje na podu restorana. zatvorski dani, teroristički i rastički napadi. Sve je to Eemenike preživio. I iz svega izašao jači. Postao je nogometaš, ali i čovjek, čovjek s velikim Č. A otkad zarađuje, dio svoje zarade proslijeđuje u humanitarne svrhe. To je, kaže, poveznica, slijed, krug koji se mora zatvoriti.

"Jednostavna je to formula. Ruka koja daje - dobija blagoslov. Probajte", zaključuje Emenike.

I u pravu je. Probajmo...