Sammirovo znanje nije upitno, ali on je još uvijek nespreman'

Znali smo da je Hrvatska puno zrelija i kvalitetnija momčad od neurednih Afrikanaca i da ćemo teško promašiti ovakav zicer, ali u sauni Manausa, svježinu nam je ubrizgala Songova glupost...

Osim sigurne Olićeve egzekucije, nakon sjajnog Perišićeva pasa, malo smo toga vidjeli u prvom poluvremenu. Prelako je Kamerun stvarao višak u sredini terena nakon čega su bez kreativnog igrača te pravog strijelca djelovali izgubljeno te su bez nogometne logike propadali svi njihovi pokušaji da nas iznenade. Neigranje Eto'oa za njih je preveliki hendikep. Ne odvajaju bitno od nebitnoga, ne prepoznaju igru. Vjerojatno je takva sterilnost i bezidejnost afričke momčadi utjecala na našu "laku" izvedbu. Zreli igrači, a naši to jesu, osjete vrlo brzo snagu ili slabost protivnika.

I taktički je taj prividni rizik bio predviđen. Kovač je Olića gurnuo bliže Mandžukiću, a sa Sammirom (koji je daleko od spremnog igrača) izgubili smo kompaktnost u sredini terena i nismo djelovali čvrsto kao u prvoj utakmici. U tom osrednjem prvom dijelu, Modrić je bio premalo u igri, dok je Rakitić odrađivao rolu za koju nije najbolji glumac.

Sve se promijenilo nakon Songova isključenja, a pogotovo nakon drugoga gola. Modrić je počeo igrati kao Modrić, Rakitić kao Rakitić, Kamerun se potpuno pogubio. Hrvatska je mogla zabiti još puno, ali umor u završnici i neupitna pobjeda, spasili su Kamerunce od rezultatskog masakra.

Naša pobjeda je potpuno zaslužena, a i dobrih vijesti je puno...

Na prvom mjestu je Perišić koji nas iznenađuje iz utakmice u utakmicu, igrajući kompletan nogomet na vrhunskoj razini. Spreman, konkretan i napokon siguran u sebe i svoj talent, Perišić je bio naš najbolji igrač. Asist za Olića je briljantni altruizam... Gol je portret njegove samouvjerenosti, znanja i fizičke moći.

Olić je već protiv Brazila dokazao da "nije čovjek", ali se na trenutke gubio i dosta griješio. Kada igraš u iberturaži, to je sasvim prirodno. U Manausu je bio sjajan. Pomagao je Pranjiću, pomogao je Mandžukiću, zabio je i nije uopće griješio. Bio je smireniji i precizniji, što se najbolje vidjelo kod njegova gola.

Naša dva prednja bočna su, kako za mnoge tako i za mene, bili velika enigma i naša moguća slabost. U ove dvije utakmice Perišić i Olić su tandem koji našu momčad ne samo kompletira nego joj daje dodatnu vrijednost. Veliko su ohrabrenje za našu igru i konačni rezultat ovog World Cupa.

Neki su bili solidni, poneki su bili jako dobri, i to je bilo više nego dovoljno za odraditi sluđeni Kamerun. Mandžukić je igrao fajterski i zrelo. Bio je stalno uvijek na pravom mjestu. Golovi su posljedica njegova pristupa, stalnog kretanja i želje za zabijanjem. S Mandžom imamo brzinu i silinu, imamo veću sigurnost i jednostavno je sve drugačije.

Srna nas je podsjetio na stara izdanja dok su Modrić i Rakitić dokazali svoju neupitnu klasu. Pletikosa, Ćorluka i Lovren rješavali su poneku komplikaciju na smiren i siguran način. Pranjić je "visio" u prvoj dionici i zbog nekih sjajnih poteza afričkih igrača. Kasnije se oslobodio i takav će nam trebati protiv Meksika. Ofenzivan i željan igre. Ako se protiv Sombrerosa kapetan Srna i on ne budu pridodavali napadu. teško ćemo stvarati prednost. Oni će biti ključ naše igre. Meksiko igra u 5-3-2 sistemu i prostor ćemo morati tražiti po bokovima.

Sammir je, kako sam već napisao, daleko od pravog Sammira. bez obzira na trud i ozbiljnost. Znanje nikad nije bilo upitno. Da mu nedostaje ritma i brzine, vidjelo se pogotovo u prvom poluvremenu. Na Kovaču je da procijeni kada i na kakav način ga treba koristiti. On je dobra solucija kada ritam utakmice uđe u drugu brzinu. S Meksikom će se igrati u četvrtoj ili petoj najmanje 60-70 minuta..

Kamerun je apsolviran. Sreća i naboj sljedeće utakmice miješaju su uz čudnu tugu, čudan žal. Žal da jedna momčad (koja to nije) osramoti na najgori mogući način cijelu zemlju, svoj cijeli narod pa i cijelu Afriku. Manje u nogometnom, puno više u ljudskom smislu.

Songovo laktarenje s leđa, a pogotovo Assou-Ekottovo štemanje glavom svoga mlađeg suigrača Moukandjoa, mučni su bilo kome tko voli sport, ne samo nogomet. Bio sam zajedno s Georgeom Weahom koje je bio strašno utučen ponavljajući: "It's shame for all of us, it's shame". Liberija je njegova domovina, Afrika je njegova zemlja i osjećao se ponižen. Iskreno, na jedan način i ja. Kamerun nam je dao Rogera Millu, sada smo doživjeli Assoua-Ekottoa. Užas. Afrički ponos je bačen u kanal i tako se osjećaju svi koji vole ovaj talentirani narod i magiju Crnog kontinenta. Vrijeme će odraditi svoje. Ponos će se vratiti…, s nekim novim Rogerom, s nekim novim Georgeom... Ponos koji mi Hrvati osjećamo kada vidimo s koliko prijateljstva i iskrenosti pršti Mandžukićev i Jelavićev zagrljaj...