PROSINEČKI KRITIZIRA ČAČIĆA 'Zašto on nije dobio barem pola sata? Čim je ušao sijao je paniku!'

Teško je na ovakav način oprostiti se od turnira na kojem je Hrvatska u skupini ostavila dojam najbolje momčadi, iako ne možemo reći da je epilog šokantan. Nije šokantan jer od početka smo znali da je Portugal najteži mogući suparnik kojeg smo mogli izvući u nokaut završnici. Oni su čvrsta, homogena reprezentacija koja se, istini za volju, mučila u skupini, ali posjeduje kvalitetu i odlike prave i velike momčadi, krcati su individualnom klasom, imaju mnogo igrača koji mogu odlučiti utakmicu jednim potezom...

Globalno se stvorila ta fama da se protiv Portugala može relativno lako. Kao, ne mogu pobijediti Mađare, patili su se s Islandom, takve ocjene svima nama su malo zamaglile fokus.

Šteta zbog rane eliminacije jer Hrvatska je i sinoć odigrala sasvim dobar meč. Imali smo posjed, neku barem prividnu dominaciju iz koje smo došli do nekoliko polušansi. Nažalost, pogrešan igrač je završavao u najboljim prilikama, Domagoj Vida nije golgeter i ne možemo ga optuživati za promašaje. Koncentracija je očito bila na obrambenoj disciplini, na taktičkoj urednosti.

U napadačkom smislu nismo pokazali previše, no daleko od toga da smo bili nepoduzetni ili ispuhani. Gol smo dobili nakon što smo prethodno uzdrmali vratnicu ili “poluvratnicu” uz golmanovu obranu. Sijevnula je kontra, Ronaldo i Quaresma takve situacije autoritativno rješavaju. I više nismo imali vremena za povratak. Rekao sam odmah nakon pobjede protiv Španjolske da za velike stvari u nogometu trebate i osmijeh sreće. U Bordeauxu nas je malo pomazila, ovdje baš i nije bila naš saveznik. Mogla nas je barem pustiti do drugog kruga lutrije, do raspucavanja jedanaesteraca. Ovako priča ima previše gorak okus...

Žao mi je ove generacije igrača. Mogu biti ponosni na ono što su pokazali u Francuskoj, igrali su odličan nogomet, pobrali simpatije neutralnih navijača, no na kraju će velike i ključne utakmice gledati na televiziji, umjesto da sami ispisuju povijest. Zaslužili su više ovdje, baš kao i prije osam godina na Euru u Austriji, no izgleda da im nije suđeno. Ključni igrači ulaze u tridesete godine i ne znam hoće li kralježnica momčadi ostati na okupu ili će se krenuti u blagi “face lifting”, početak smjene generacija.

Darijo Srna je najavio odlazak nakon Eura, može otići uzdignute glave jer je odigrao odličan turnir, zaista je šteta što dugačak staž u dresu nacionalne momčadi nije okrunio velikim rezultatom. Za ostale senatore ne znam imaju li i dalje motiva i snage, ali ako se tko pridruži Srni, ne treba dizati paniku. Na scenu je već stupio novi val igrača, vidjeli smo da talenta imamo u izobilju.

Ako sam poslije Španjolske hvalio Čačića jer je izabrao 23 najbolja igrača, napravio igru, stvorio dobru kemiju u svlačionici, ovaj put ga mogu i kritizirati. Očito je predugo čekao sa zamjenama, mogao je ranije posegnuti za džokerima s klupe i dobiti novu energiju, promijeniti koncepciju, tražiti način da dobije meč prije izvođenja jedanaesteraca. Marka Pjacu definitivno je prekasno “bacio u vatru”.

U prošloj utakmici Pjaca je bio među boljim igračima, i to u okruženju španjolskih obrambenih zvijezda. Zašto onda ovdje nije dobio barem pola sata? Čim je ušao u igru, vidjeli ste da frontalno napada portugalsku obranu, donosi prodornost, žestinu i sije paniku u njihovom kaznenom prostoru.

Općenito, morali smo biti malo hrabriji kada smo vidjeli da Portugal i nije naročito napadački ambiciozan. Nedostajala mi je ta nijansa drskosti na terenu i želje da se utakmica prelomi umjesto da se čuva rezultat.

Ždrijeb nam se baš bio lijepo otvorio; da smo prošli Portugal, dobili bismo i Poljake. Bilo bi “polufinale, mi stižemo”, bila bi euforija nalik onoj, našoj iz 1998. Ovako ćemo nekoliko dana tugovati i, na sreću, brzo se prestrojiti. Dobro je da kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo počinju već za dva i pol mjeseca. Pobjede u tom ciklusu zaliječit će i ovu ranu, treba razmišljati o glancanju imidža koji smo godinama stvarali. Treba razmišljati o plasmanu na SP 2018. u Rusiji...