Kad bi Predrag Šustar, kojim slučajem bio i ministar sporta, a ne samo znanosti i obrazovanja, morao bi u svojem mandatu postaviti i pitanje nacionalnog nogometnog stadiona. Ali, zna li ministar na koju adresu bi se trebao obratiti? Vjerojatno bi trebao pitati jednog od petorice najvažnijih ljudi u Hrvatskoj...
Premijera Tihomira Oreškovića, koji misli da vlada Hrvatskom. Božu Petrova, koji misli da bi trebao vladati Hrvatskom. Predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, koja zna da jedna strana sila vlada Hrvatskom, a tu velesilu nogomet ne zanima. Milana Bandića, kojega nije briga tko vlada Hrvatskom, dok ima love za fontane i skupe automobile. Ili pak Tomislava Karamarka, koji stvarno vlada Hrvatskom...
Bubnjale su krupne kapi kiše te ožujske osječke srijede po glavi našeg premijera, koji je od utakmice s Izraelom zapamtio samo da su se neki fakini derali “Za dom spremni”. Ne, nije gosp. Orešković sportski analfabet, koji misli da lopta skače, jer je u njoj žaba, ali kao pravom Kanađaninu, draži mu je hokej na ledu. Na hokeju je toplo, a na nogometu hladno, pa ako još na stadionu nema krova, pa ako su se nad stadionom nadvili mračni, kišni oblaci, ako ta navijačka bagra “bodri” Židove ustaškim pozdravom, pa to je grozno...
Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman počeo je gradnju stadiona, ali nije dovoljno dugo živio da ga i završi. U njegovoj politici postoje tri crne točke i sve su vezane za Dinamo; pokušao je privatizirati Dinamo, ali je brzo odustao, promijenio je Dinamu ime, od čega nikada nije odustao, ali nije ni uspio, počeo je graditi stadion, ali je od toga iz bioloških razloga morao odustati. Tako je maksimirski stadion ostao nedovršena betonska simfonija, ruglo na kraju grada, retardirana arhitektonska izvedenica, u koju se utuklo 100 milijuna eura gradskih poreznih obveznika. Istina, arhitekti Kincl i Filipović su Tuđmanu predložili stadion za 40.000 gledatelja, ali je Franjo, opčinjen veličinom hrvatske nacije, odrezao: “Za šezdeset...”
Milan Bandić je godinama obećavao da će napokon dovršiti stadion, ali gospon “Obećanović” u svim tim silnim mandatima svoje obećanje nije ispunio. Niti će ga ispuniti. Zdravko Mamić bi povremeno “otkinuo od usta” svojeg OPG-a nekoliko milijuna za kozmetiku tog ružnog zadnja i to je bilo uglavnom sve.
Državu je nogomet zanimao samo kad bi Hrvatska igrala značajnu ulogu na nekom svjetskom ili europskom prvenstvu. Prošla vlast nije se željela ni približiti Maksimiru, osim za prvosvibanjske svečanosti, s toliko su gađenja govorili o nogometnoj močvari, mulju u koji ne žele zagaziti, nogometu nisu dali niti jedne lipe. Danas su se stvari “bitno” popravile, nogomet godišnje iz državnog novčanika dobiva 250.000 eura. Malo bolji “tringeld”.
Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koje nemaju nacionalni stadion. Imaju ga Slovenija i Makedonija, imaju ga Albanija i Austrija, Mađarska upravo gradi velebni NEP-stadion, nakon što je premijer Viktor Orban, osvjedočeni prijatelj sporta, sagradio nekoliko manjih stadiona. I Srbija će ga imati, za stadion će potrošiti 250 milijuna eura. A Hrvatska? Nije u programu ni ovog premijera...
Od svih država bivše Austro-Ugarske i Jugoslavije, Hrvatska je najmoćnija nogometna sila. Na Fifa ljestvici je 14, Češka je 22, Slovačka 24, Bosna 26, Austrija 29, Slovenija 36, Mađarska 50. Hrvatska ima nogometaše u Realu i Barceloni, Interu i Juventusu, pronosili su Olić i Mandžukić slavu Bayerna. Imali smo i velike trenere (Zebec, Ivić, Barić, Blažević), imamo ih i danas (Slaven Bilić, Branko Ivanković), imamo nogometnu akademiju koja je “proizvela” najbolje mlade igrače u Europi. Imamo čovjeka u Fifi (Zvonimir Boban), imamo ga u Uefi (Davor Šuker). Ali, nažalost, imamo samo dva pristojna kampa (Rujevica, Zagrebello), jedan nogometni stadion (Poljud), vječnog državnog prvaka i potpuno nezainteresiranu državu. Imali smo premijera, koji nije želio sjediti u kraljevskoj loži u Wimbledonu, kada je Goran Ivanišević igrao finale s Patrickom Rafterom, baš me zanima hoće li gosp. Orešković imati vremena doletjeti u Pariz, ako Hrvatska uđe u finale Europskog prvenstva. Ako već želi reformirati Hrvatsku, je li i nogomet u njegovom programu?
Bivši ministar sporta se bavio isušivanjem močvare, nije poput Vlatka Markovića položio niti jedan kamen temeljac, mirno gledao kako gori hrvatska zastava u Beogradu. Današnji je ministar znanosti i obrazovanja, a u sudačkoj nadoknadi radnog dana i sporta, mudrijaš koji je doveo slavnu Janicu Kostelić u svoje ministarstvo i tu prestaje njegovo bavljenje nogometom. Pa ne očekujete valjda da će Janica Kostelić sagraditi nacionalni nogometni stadion, za to treba “ukaz” jednog od petorice ljudi, koje sam nabrojio u uvodu ovog apela. Novi stadion će i dalje biti fatamorgana, ali će zato biti love za skupocjene “tačke” skupocjenih gradskih birokrata i saborskih danguba. U hrvatskoj društvenoj piramidi, nogomet je na dnu tablice, što zorno pokazuje i slučaj 110 godina stare NK Segeste, najstarijeg hrvatskog nogometnog kluba, kojega će izvjesna gospođa Kristina Ikić Baniček ugasiti zbog bijedne dotacije od 571.000 kuna. Prije će Hrvatska postati europski nogometni prvak, nego što će premijer Orešković položiti kamen temeljac za stadion, kojega se nogomet neće morati sramiti!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....