Jeste li za malo košarke? Vrhunske košarke? I još će u cijeloj priči biti Hrvatska! Pa ima li što bolje za sve vas koji nikada niste prestali vjerovati, ali i za vas koji ste se davno prestali nadati, ali opet vrag vam ne da mira, pa ćete im dati još jednu šansu...
Od utorka do nedjelje će na četiri lokacije u svijetu, u Pireju, Valenciji, Rigi i San Juanu, stajati četiri olimpijske vize s kojima će se kompletirati košarka na Igrama u Parizu, s kojima će se zaokružiti 12 najboljih reprezentacija svijeta koje će se onda obračunati za sportsku besmrtnost i vječni Olimp.

U košarci je to tako, plasirati se na Igre već je mali podvig. Reći će vam košarkaši ne obezvređujući druge sportove, više jadajući se sebi samima, kako je doći na Igre u ovom sportu kao u nekom drugom osvojiti medalju.

Već je ovo malo čudo

Upravo će to pokušati 12 vojnika Josipa Sesara u Pireju. Koji su ovdje došli iskoristiti i jedan posto šanse ako se on ukaže. Za reprezentaciju koja je još prije samo godinu dana igrala besprizorne pretkvalifikacijske utakmice u Luksemburgu ili Irskoj, stići do ove šanse već djeluje kao malo čudo. Ali, isto je tako činjenica da to čudo Hrvatskoj nitko nije poklonio, ona ga je sama zaslužili lanjskim osvajanjem turnira u Turskoj na kojemu je u finalu dominirala i nad favoriziranim domaćinom.

I ovdje ih čekaju domaćini, još goropadniji, još snažniji, još kvalitetniji. Grci, koje će predvoditi dva puta službeno proglašen najbolji igrač svijeta, Giannis Antetokounmpo. No, to bi moglo biti tek za vikend, do kojega ćemo, nadamo se svi, doći.
Već prvoga dana turnira, u utorak, na megdan ćemo Slovencima. I Luki Dončiću. I pri tome nisu Grci i Slovenci jedini koji će ovdje prijetiti, jer u našoj skupini su neugodni Novozelanđani, a u susjednoj, s Grcima i Dominikanska Republika, uvijek raskošna talentom. Samo je, možda Egipat, preostali član pirejskog turnira, netko tko je ovdje došao skupljati iskustvo.

Hrvatska je do sada četiri puta nastupala na Igrama i igrala je do sada četiri puta kvalifikacije. One prve, 1992. su izmišljene između ostalih i zbog nas, a ta je 1992. ostala do sada s finalom protiv originalnog Dream Teama i najveći hrvatski košarkaški uspjeh. Samo smo u Atlantu 1996. stigli na osnovu plasmana na velikom natjecanju, a ne kroz kvalifikacije, da bi se potom dva puta kvalificirali, 2008. u Peking i 2016. u Rio. Oba puta je to bio mali podvig. Ne u Pireju, nego u Ateni, u OAKA-i smo 2008. dohvatili Peking nakon što smo okrenuli Portoriko u skupini, a onda i sredili Nijemce s Dirkom Nowitzkim u ključnoj utakmici. Do Rija smo stigli kroz Torino, skinuvši Grke (i tada s Antetokounmpom) i favorizirane Talijane u finalu, s vjerojatno najtalentiranijom generacijom uopće i Ettoreom Messinom na klupi.

Sada tražimo peti put. Nakon što smo ugostili kvalifikacijski turnir u Splitu za Tokio i izgubili od Nijemaca polufinale. Istih onih Nijemaca koji su dvije godine kasnije postali svjetski prvaci. I protiv kojih smo tada u Splitu imali spakiranu utakmicu sedam minuta do kraja. Doduše, pitanje je kako bismo poslije prošli protiv Brazila u finalu, ali...

Šansa je tu. Niti veća niti manja nego je to bilo do sada. Doduše, samo godinu dana ranije nismo nikada bila u skupini s Luksemburgom, što je sada bio slučaj.

Čvrsta cjelina

Pripreme su od Hrvatske stvorile čvrstu cjelinu, što su pokazali i pokusi protiv Poljaka i Brazila. Prvi su kasnije dobili Novi Zeland s trideset razlike, a Brazil je više prijetio Sloveniji s Lukom Dončićem, iako nekompletan, nego je to bio kadar s punijim rosterom Hrvatskoj.

Međutim, to sve ništa ne mora značiti. Jer, naučili smo dobro kako su pokusi jedno, a službene utakmice nešto sasvim drugo. Sjetite se samo kako su nogometaši izgledali protiv Portugala samo nekoliko dana uoči Eura.

Ovih 12 momaka koji su stigli u Pirej igrat će i za odlazak na Igre, ali i za ono što je ostalo od hrvatske košarke. Kako vam god to izgledalo, reprezentacija je i dalje najbolji dio naše košarke, ona je na puno većoj razini nego je to klupska košarka, pa je na njoj zadatak da povuče prema naprijed i klubove.

I za to se igra u Pireju. Ne samo za Igre. Iako bi to bila priča svih priča. Od Luksemburga do Olimpa...