Olimpijske igre otkrile najveći problem hrvatskog sporta, bilo bi grozno pomisliti da smo na pravom putu

Hrvatska se iz Pariza vraća sa sedam osvojenih medalja i vjerojatno nema nikoga tko se ovom rezultatu našeg sporta u najvećem obračunu kojeg se može zamisliti neće pokloniti. Sedam je manje od deset iz Rija, manje i od osam iz Tokija, ali je sedam jako puno za državu u kojoj se sport tretira sve više poput rekreacije.

U Parizu se, međutim, nije odvijao slet, niti radničke igre, u Parizu su se našli na istim borilištima i pod istim nebom svi najbolji na svijetu. Svi najbolji profesionalci kojima se zbog uvjeta u kojima treniraju naši junaci mogu diviti, ali kad se stigne na teren, tu je situacija često drugačija.

Sedam medalja iz sedam različitih sportova novi je rekord kojega je postavila Hrvatska i to će reći kako je u našoj državi sport vrlo disperziran. Barem na prvi pogled. Godinama se već pokušava provući priča o mađarskom modelu sporta, koji je izolirao pojedine sportove i u njih se specijalno ulaže.

Na koncu, kada pogledamo ljestvice osvajača medalja, pa u nju uvrstimo i broj stanovnika, ispada da su Hrvati i Mađari podjednako uspješni, jer obje su države uspjele u Parizu osvojiti dvostruko više medalja od milijuna svojih stanovnika.
Nema u sportu čarobne formule. I sportu, tako je to otkada znamo za sebe, uvijek fali. Fali i onima koji imaju puno. Uvijek je tako.

U toj financijskoj magli najlakše je onima koji odlučuju. Oni su uvijek u poziciji pokriti se rezultatom, gurnuti statistički podatak o uspješnosti, a pomoći će svakako i nekakva izjava recentnog odličnika o tome, “kako neki uzimaju novac, a neuspješni su”.
Nije laka ta matematika, matematika koja se zove kriterij i u kojoj presuđuje onaj tko je bliže sferama moći, pa će njegov sport u toj raspodjeli love bolje proći. Kriterij bi tu trebao bit skup raznih vrijednosti. U tom kolopletu interesa na koncu bi trebala stajati konkluzija koja bi proizašla iz masovnosti, tradicije, uspješnosti, popularnosti, svjetske prepoznatljivosti, ma ukupno je puno tih detalja koji se iz partikularnih interesa ponekad preskoče. Pa nastane nered.

Uhvatio sam pred koji dan izjavu Zlatka Mateše, dugovječnog predsjednika HOO-a. On je zadovoljan kako smo prošli u Parizu, zna, kao i svi mi, da je vrlo lako Pariz mogao ispasti spektakularno uspješan, jer bili smo nadomak još tri, četiri medalje. Ali, mogli smo ostati i bez nekih. Na kraju dana, to je uvijek klackalica. Međutim, Mateša je jasno upozorio koji je najveći problem hrvatskog sporta.

To je momčadski ili ekipni sport. To su klubovi u loptačkim sportovima. To je baza naših klinaca, u mnogo slučajeva i prva sportska selekcija za sve one koji ulaze u sport, pa se prebace u neke druge sportove i u njima stižu čak i do Olimpa.
Mateša zna da su klubovi na izdisaju, zna jako dobro da bi cijeli naš pogled na Igre bio posve drugačiji da su u posljednja dva, tri dana, u obračunima za medalje bili i neki drugi momčadski ili ekipni sportovi osim vaterpolista.

U trenutačnom sustavu financiranja sporta to je praktički nemoguće. Ulaskom u EU državi su zatvorena vrata financiranja klubova. To mogu lokalne samouprave, ali one se često u nerazumljivom lijevom populizmu okreću ulaganjima u nevladin sektor, razne kulturne akrobacije, a prema sportu se ponašaju ponekad i s prijezirom. I prave se nemušti, iako nisu, pa mudro zaključuju, “neka klubovi izađu na tržište, pa tu traže novac”.

A tražiti novac na tržištu je praktički nemoguće. Kod nas se svaki privatni cent koji stiže u sport tri puta oporezuje i nitko ne želi, jer ne vjerujem da se ne može, pronaći model u kojemu će se privatni kapital privući da ulaže u sport.
Možda vam nije jasno, ali hrvatski sport neće u Los Angelesu, Brisbaneu ili nakon toga biti bolji, bit će samo lošiji ako klubovi nastave životariti ili nestajati.

Neće biti niti toliko medalja u tkz. malim sportovima, jer da bi se uopće zaljubili sport, neki klinci nikada neće moći krenuti od momčadskog ili ekipnog sporta pa se prebacivati negdje drugdje.

Uostalom, mi smo u Parizu imali nekoliko iskusnih zicera za medalje. Sinkovići, Barbara ili Sandra svoj su status potvrdili. Uz sustav ili usprkos njega. Upravo bi grozno bilo pomisliti da smo na pravom putu. Jer je sedam sretan broj.