Premda je daleko od toga da je među starijima ili iskusnijima, Ivan Martinović posljednjih je godina jedna od najsigurnijih karika u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji. Tako će vjerojatno biti i na predstojećem olimpijskom turniru u Parizu, na kojem Hrvati natjecanje otvaraju utakmicom s reprezentacijom Japanom 29. srpnja.
Prije no što počne najvažnija ovogodišnja obaveza naših rukometaša, oni su se okupili u Zagrebu, trenirat će u Prelogu, a utakmicu s Egiptom odigrati u Varaždinu.
Nakon nekoliko dana odmora nastavit će pripreme u Opatiji, odigrat će još jednu utakmicu, s Francuskom u Chertresu, i zatim iz Zagreba, gdje će udariti posljednju glazuru, otputovati za Pariz. Kao i svi njegovi suigrači, Martinović jedva čeka Pariz i malo se manje veseli napornim "fizikalijama" koje se odrađuju u Međimurju.
Pokazati igru iz Hannovera
- Nema tu puno mudrovanja, nastup na Olimpijskim igrama je san svakog sportaša, pa to ja tako doživljavam. U Hannoveru smo odradili dobar posao, izborili Igre, nakon toga smo malo zakazali na turniru u Oslu i sada imamo pravu priliku pokazati pravo lice. Pripreme će biti naporne, toga smo svjesni, no svima nam je skupa jasno što znači igrati u Parizu nakon što smo propustili Igre u Tokiju.
Prije toga su na redu naporne i zahtjevne pripreme, novo ljeto bez odmora:
- Čeka nas na startu priprema puno fizike, puno trčanja i dosta taktike jer smo na turniru u Oslu uvidjeli neke nedostatke koje moramo popraviti. Tamo nismo igrali na nivou na kojem smo bili na kvalifikacijama u Hannoveru. U Norveškoj nismo bili pravi i morat ćemo dosta raditi na tome.
Koji su to nedostaci koji su viđeni na proljetnom pripremnom turniru Oslu, a bili su razlog ozbiljnih kritika?
- Bili smo spori, premalo smo trčali, nije sve to bilo ni na tragu onog iz Hannovera kad smo pobijedili Austriju, Njemačku i Alžir. Možemo puno bolje i znamo; moramo igrati kako smo igrali na kvalifikacijama u Njemačkoj.
Slijedi punih mjesec dana priprema, prvi kondicijski dio sportaši najviše "vole".
- To je jednostavno tako, to se mora odraditi, bez toga u današnjem rukometu nema ništa. No nama je svako ljeto radno i navikli smo se, takav život vodimo. Prije ovog okupljanja svatko od nas je dobio i plan individualnih priprema koje smo odrađivali u posljednje vrijeme.
Karijerni iskorak
Ivan je prije olimpijskog turnira sredio sve poslovne obaveze. Nakon što je u rodnom Beču igrao za Fivers Margareten, zatim Gummersbach, tri sezone za Hannover-Burgdorf pa dvije za Melsungen, odsad je novi član Rhein Neckar-Löwena:
- Sve je sređeno i potpisano, napravio sam to vrlo brzo da mi u ovom periodu samo Olimpijske igre budu u glavi. O novoj stanici u klupskoj karijeri razmišljat ću nakon Igara.
Ivanova ozljeda tijekom siječanjskog EP-a označila je pad u igri reprezentacije, koja bez njega nije mogla. Sad je sve u najboljem redu:
- Potpuno sam zdrav i spreman, što se tiče zdravlja, ne muči me apsolutno ništa i jedino što je bitno je to da tako i ostane do odlaska u Pariz.
Martinović i suigrači su ispratili kolege nogometaše s Eura i žele u Parizu izbjeći sličan scenarij:
- Naravno da smo bili uz njih, kao što su i oni uvijek uz nas jer se mi sportaši međusobno podržavamo. Gledao sam utakmicu s Italijom zajedno sa Zvonom, Josipom i Mateom (Srna, Šarac i Maraš, nap. a.). Sve je bilo super do tog gola u 98. minuti. Malo je to sve pokvarilo, no to je sport, moraš dalje. I mi smo se s takvim situacijama nekad morali nositi.
Ivanu se konačno ispunjava davna dječačka želja o odlasku na OI:
- Otkad znam za sebe, to me pokreće. Kad su Ivano Balić, koji je uz Domagoja Duvnjaka jedan od mojih idola, i njegovi suigrači u Ateni osvojili zlato, sanjao sam da i ja zaigram za Hrvatsku na OI. Imao sam tada šest godina, sjećam se svega kao da je bilo jučer..., prisjetio se Ivan Martinović.