Zvonimir Boban profesorski odgovorio srpskom voditelju o napadu: ‘Ništa ja sebi ne zamjeram!‘

Legendarni kapetan hrvatske reprezentacije Zvonimir Boban progovorio je u ekskluzivnom intervjuu za srpsku Novu.rs o danu koji je ovoga tjedna sportska tema broj 1 u Hrvatskoj.

Tog 13. svibnja 1990. godine, usred kaosa na Maksimiru, umjesto sportskog okršaja s igračima Crvene Zvezde, kapetan Dinama morao je fizički braniti sebe i suigrače od tadašnje milicije. Njegov skok na 'milicionera' koji je na igrače Dinama krenuo pendrekom usjekao se svima s ovih prostora u pamćenje do danas, 30 godina poslije.

No neki na maksimirski okršaj koji je najavio i vojni napad na Hrvatsku možda ipak gledaju malo drugačije.

'Čuvena utakmica 13.5., zamjerate li nešto sebi nakon svega?', pitao je voditelj.

- Ne mogu ja sebi ništa zamjeriti. Samo sam želio slobodu protiv jednog režima i nepravde koja je bila evidentirana na jednoj velikoj sceni kao nikada prije. U jednoj dugogodišnoj patnji i nemogućnosti izričaja onoga što jesi, bez obzira što sam se trudio biti ok prema svima, ali to je sve bilo nošeno u meni. Nemam si što zamjeriti, to je bila reakcija u momentu gdje je isto kao i ja reagiralo nekoliko tisuća ljudi. Ne volim se svrstavati u neki simbol toga iako je nemoguće da te se ne simoblizira jer si kapetan i 'desetka' u momčadi, ali to je bio jedan otpor nepoštenju tadašnjeg režima.

Bili ste na sprovodu Miljana Miljanića i simbolizirate ga kao jednog od očeva vaše nogometne karijere?

- U trenutku kada je bilo najteže mene su zaštitila samo dva čovjeka. Dejan Savičević i Miljan Miljanić, crnogorska linija. Oni koji su me nastojali shvatiti i oni su ti koji su bili dovoljno korektni da sagledaju situaciju iz nekog ljudskog aspekta i ja sam njima zahvalan. Kada je 'čiča' umro morao sam ga ispratiti. Drago mi je da je bio dostojanstven ispraćaj tako jednog velikog čovjeka. Tada se suprostaviti čitavoj javnosti štiteći jednog, kako su me nazivali ustašu, trebalo je imati muda i osobne hrabrosti. On me je poznavao kada sam došao u reprezentaciju s 14 godina i poznavao je moju obitelj i mene. Zaštitio me. Nogometni savez Jugosalavije tada mi je zbog njih ublažio kaznu koju su neki željeli da bude i do deset godina.