Dovoljno se prisjetiti kako se Hrvatska triput plasirala na SP-u , da bi se vidjelo koliko su atmosfera i nacionalni zanos, koji su jednako držali i momčad i navijače, tome pridonijeli.
ZA FRANCUSKU 1998.
Zbog loše igre u kvalifikacijama i tada je naraslo nepovjerenje u Vatrene. U Zagrebu se na stadionu na prvoj utakmici s Ukrajinom nalazilo svega 20.000 gledatelja. No, bili su prava podrška. Ćirina momčad igrala je strpljivo, imala sreću da je već u 11. minuti zabila (Bilić) nakon centaršuta poslije prekida, da bi Vlaović u 49. zaključio pobjedu. Tih 2:0 je ispao odlučan rezultat. Mnogo lošije igralo se u Kijevu, ali gol Bokšića za 1:1 došao je kao spas.
ZA JAPAN/KOREJU 2002.
U Zagrebu je 6. listopada 2001. bilo 35.000 ljudi koji su živjeli za Vatrene i s Vatrenima, izvješen je golem transparent “Idemo na rižu”, sinergija publike i igrača donijela je pobjedu 1:0 do koje se čekalo do 75. minute kad je Robert Prosinečki odigrao dugu loptu, Boško Balaban utrčao prema vratima i gurnuo u sredinu do Alena Bokšića koji pogađa mrežu Belgije. Izboren je izravan plasman, u protivnom bi Hrvatska morala u doigravanje.
ZA NJEMAČKU 2006.
Bio je 8. listopada 2005. godine, u Maksimiru 35.000 gledatelja, nama je trebala pobjeda nad Švedskom za plasman, sve ostalo značilo bi neizvjesnost, iako je ostalo zadnje kolo s Mađarskom, pa teoretski i doigravanje. Osjećao se grč, znalo se da bi moglo biti skupo ukoliko se šansa ne iskoristi, igralo se loše, s obje strane. Jedini gol dao je Srna iz kaznenog udarca, nakon što je Mellberg igrao rukom. Publika je, i kad nije išlo, bila uz Vatrene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....