Krilni napadač Kristijan Lovrić otpisan je u Osijeku i može tražiti novi klub, iako mu ugovor vrijedi do lipnja 2026. godine. Objavio je to prije nekoliko dana sportski direktor Osječana Jose Boto, čime je karijera 28-godišnjeg “bombardera iz Ogulina” dotaknula dno.
Ispalo je simbolički da je Boto presudio Lovriću nakon što je saznao da je nastupio na malonogometnom turniru u velikogoričkom naselju Pleso, pokraj kojeg se nalazi stadion odakle je stigao u slavonsku prijestolnicu u veljači 2022. i doživio spektakularni doček navijača uz ovacije, pjesmu i baklje.
Vjerovali su Osječani koje je tada s klupe vodio Nenad Bjelica, da dovode igrača s kojim mogu čak u borbu za naslov prvaka, ali poslije dvije i pol sezone u njihovom dresu, riješit će ga se po onoj “daj što daš, samo da prodam”. Ostat će Lovrić zapamćen kao promašaj jer nikada u Osijeku nije bio ni približno dobar kao u dresu Gorice, iz koje je čak dogurao do jednog nastupa za reprezentaciju Hrvatske.
Bilo je to u ožujku 2021. kada je poslije dva sjedenja na klupi protiv Slovenije i Cipra, debitirao u Rijeci u dvoboju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo s Maltom (u pobjedi 3:0 ušao je u 78. minuti). Kada se vratimo u to vrijeme, Lovriću su konkurenti na poziciji lijevog krila bili Ivan Perišić i Mislav Oršić, pa je bilo teško očekivati da može do značajnije minutaže, ali da je njegova forma i igra ostala na tadašnjoj razini ili bila još bolja, mogao je on biti itekako iskoristiv Dalićev izbor na ovogodišnjem Europskom prvenstvu.
Koliko je samo puta zadnjih dana ponovljeno “da Hrvatska na Euru nije imala krila i probojnosti u napadu”, a sve to, uz fenomenalne udarce i prekide, imao je Lovrić u najslavnijim danima u Gorici, koji su započeli u zimu 2019. godine kada je svoj prvi prvoligaški gol postigao na gostovanju u Rijeci.
Problemi s ozljedama
Tri godine Lovrić je svojim učinkom nosio Goricu koja je u dvije sezone bila na korak od europskog plasmana (2019. i 2021.), njezin je uvjerljivo najbolji strijelac u prvoligaškoj eri (u 120 nastupa 54 pogotka i 28 asistencija), a sve je naplaćeno transferom u kojem je klub iz Turopolja inkasirao 1,7 milijuna eura, a bili su dogovorni i bonusi u slučaju da Osijek s njim izbori skupinu europskog natjecanja (200.000 eura za svaki plasman). Na nesreću jednih i drugih nikada se to nije dogodilo, a Lovrić je u 64 nastupa za Osijek ostvario samo 11 golova i isto toliko asistencija za suigrače.
Kada se krene u analizu takvog podbačaja, nije lako pronaći glavno uporište i precizno odgovoriti na pitanje zašto je Lovrić razočarao i Osijek i sebe? Sam igrač će u prvi plan gurnuti probleme s ozljedama, ali i pritiskom na kojeg dotad nije bio navikao jer Gorica je ipak manji klub u kojem je on bio apsolutni šef, nedodirljiv od bilo koga.
- Došao sam u Osijek sa statusom jednog od najboljih igrača HNL-a, bio sam u krugu reprezentativaca, pa sam očekivao daljnji iskorak u karijeri jer sam došao u odličnu momčad, ali nisam uspio odmah početi opravdavati takav status, pa je pritisak sa strane, ali i onaj koji namećem sebi samom rastao, te se sve više pretvarao u nezadovoljstvo. Onda mi se dogodila ozljeda koja me na duže vrijeme maknula od terena, a nakon koje nikako nisam uspijevao uloviti željenu formu. Sve to me jako opterećivalo jer sam u glavi stalno vrtio taj sjajan doček, kojeg sam imao i bio svjestan kako ne uzvraćam navijačima i klubu na pravi način - sažeo je Lovrić u siječnju 2024. svoje dvije godine u slavonskoj ravnici, a premda je u proljetnom dijelu sezone uspio u nekoliko utakmica igrom i učinkom podsjetiti na onog pravog sebe, nije bilo dovoljno da bi izborio još jednu priliku pod novim trenerom Coppitellijem.
Mali nogomet na Plesu nije bio okidač Botove odluke, mnogo prije osječka struka je prekrižila igrača, koji je s blizu 25.000 eura mjesečne gaže bio među tri najplaćenija u klubu. Neki će reći da Lovrić nije mogao odgovoriti fizičkim, pa i taktičkim zahtjevima, pogotovo u fazi obrane, spominjat će se i nesportski život, ali tu treba zastati i sjetiti se vremena iz Gorice.
Negativna uloga
Tada je Lovrić živio barem pet puta brže i luđe prije nego se oženio s nogometašicom i bivšom reprezentativkom Hrvatske Monikom Conjar, s kojom je 2021. dobio i kćerku Anđelinu. Bila je to prekretnica u njegovom životu, izlasci i društvo gurnuti su u drugi plan, pa se zapravo dogodio veliki paradoks da je najbolji nogomet igrao, dok je bio boem željan zabave, dok je ulaskom u mirnije životne vode i s potpunom posvećenošću treninzima, njegova karijera sišla na stranputicu.
Mora se priznati rijedak slučaj, s naglaskom da su ozljede (koljeno, trbušni zid), iako ne preteške, imale izuzetno negativnu ulogu u cijeloj priči, a sada kada je opet posve zdrav, ostaje pitanje kako se izvući iz gliba i koje su mu opcije za nastavak karijere?
Osijek bi na njemu definitivno želio nešto zaraditi, pa je inozemstvo prva želja i igrača i kluba. Na zimu su se spominjali neki ruski klubovi, ali vjerojatno ima i još pokoja mogućnost. Ako bi kojim slučajem došlo do raskida ugovora s Osječanima, onda i HNL postaje realna meta. Nema dvojbe da bi u Gorici njegov povratak dočekali raširenih ruku, iako se dosta toga u polazištima za pregovore promijenilo od onog dana kada je odlazio. Treba se sjetiti i kako mu je Torcida pljeskala kada je rušio Hajduk i skandirala “dođi u Split”, a Gorica tražila višemilijunsku odštetu, dok je sam jednom odbio skoro već dogovoreni transfer u Kinu.
Dojam je ipak da bi karijeru mogao oživjeti baš u klubu bez većeg rezultatskog imperativa jer u Osijeku pritisak velikih očekivanja nije podnio. Lovrić još nije star igrač, a njegova kvaliteta je sigurno veća od pokazanog u dresu Osijeka, uz uvjet zdravlja i da se maksimalno spremi. Nije upitan ni njegov motiv i ako dođe u sredinu u koju će se uklopiti i koja će ga prihvatiti s njegovim vrlinama i manama, definitivno bi mogao pokazati da u ozbiljnom nogometu još nije rekao posljednju riječ...