“Ti, magarče jedan, tebi očito nitko nakon toliko godina nije rekao da se moji tekstovi ne krate?! A, kad si ga već kratio, nisi ga trebao kasapiti, mogao si to inteligentnije uraditi”. U tom je smislu krenula jedna nedavna, sasvim uobičajena jutarnja redakcijska konverzacija u Jutarnjem u kojem sam drugovao s Tobom, Tomo, posljednjih 20-ak godina. Nažalost, bila je to jedna od posljednjih rečenica koju si mi uputio prije no što si završio u krevetu iz kojeg više nisi ustao.
“Kao što se vidi iz priloženog, druže, a jako mi je drago da si primijetio, i Tvoji su “Pulitzeri” podložni kraćenju, u flašu od jedne litre ne stane litra i pol gemišta”, odgovorio sam Ti bez razmišljanja i iz prve, jednako otrovnim žalcem. Baš u Tvojem, židakovskom stilu. Aludirao sam, naravno, na jednu od Tvojih tipičnih rečenica koju si rado ponavljao godinama, nakon što bi u jednom dahu istovario tekst i zadovoljan učinjenim poslom, otišao “na okrijepu kod Žnidaršića”, u omiljeni Ti Van Gogh preko puta redakcije. Da, umjesto šest tisuća dogovorenih znakova, ostavio si mi tog dana “u kanti” sedam i pol tisuća. Poneki je epitet morao ispasti iz teksta uz najbolju volju grafičara i moju osobnu.
HRVATSKI SPORTSKI SVIJET TUGUJE ZA TOMISLAVOM ŽIDAKOM Ćiro: 'Tuga je pregolema, lunjam gradom ne znajući gdje poći...'
I tog si dana, Tomo, otišao “kod Žnidaršića”, ali nisi tog dana bio sretan i zadovoljan, otišao si ljutit i uvrijeđen, a ja sam istog trena pregrizao jezik i zažalio zbog otrova koji sam prosuo. Neću sada reći - kao da sam znao - jer nisam, otkad si otišao u bolnicu svakog sam dana kao neku mantru u sebi ponavljao misao kako Te jedva čekam vidjeti na Tvojem mjestu u redakciji, na mjestu na kojem sada stoje samo svijeće i cvijeće. Ne, naravno da nisam znao, jer ne shvaćam to ni sada, očekujem Te i sada tu na Tvojem mjestu, za kompjuterom za kojim nitko više nikada ne treba sjesti.
I dok suze same i bez glasa teku, a teći će još dugo, jedna me misao proganja. Bilo je tako u dlaku isto, sada već davne 2004., kad sam izgubio oca i najboljeg prijatelja Ivana. I s ocem sam tada vodio, po sadržaju drugačiji, ali po tonu sasvim isti razgovor. Zadnji naš zajednički kad sam ga izgrdio zbog prekomjernog druženja s čašicom i odustajanja od života. Tada sam ja ljutit prekoračio prag rodnog doma i zadnji put vidio voljenog čovjeka koji je nekoliko dana nakon toga shrvan odlučio reći “dosta” sam si smjestivši kuglu u ludu glavu.
ODLAZAK JEDNOG OD NAJVEĆIH SPORTSKIH NOVINARA SVIH VREMENA Nakon teške bolesti u 65. godini preminuo je Tomislav Židak
Ti nisi, Žile, otišao na takav naprasan način, no otišao si ostavivši jednako bolan trag. I tu ne prestaje sličnost koja će me proganjati dok sam živ, obojica ste otišli u isto ovo lijepo proljetno vrijeme kad se zeleni modra Maksimirska šuma, obojica ste rođendan slavili na novogodišnji dan i Fosseov Cabaret držali najboljim ikad snimljenim filmom...
Zbogom i oprosti, druže, oprosti za svaku skraćenu rečenicu i svaku, iz neizmjerne ljubavi upućenu ponekad i ružnu riječ. Odgledao si svoju zadnju Dinamovu utakmicu, a mi koji ostajemo, kad-tad ćemo dočekati Tvoje i Dinamovo proljeće u Europi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....