Gledalo je hrvatsko društvo u Dohi nekidan Španjolsku, koja je zabavna i doista plijeni, i odjednom se netko zapitao:
- Što Luis Enrique radi drugačije od Zlatka Dalića?
Pitanje je, dakako, bilo hipotetsko, jer radi se o drugačijim profilima momčadi, oprečnim odgojno-nogometnim sustavima, konačno i o drugačijem pristupu. No upit, zapravo, nije bio vezan uz širu sliku, već jedan konkretan detalj: Marca Asensija.
- Jesmo li možda mi Pašalića mogli pretvoriti u "Asensija", pa da on bude vrsta napadača koja nam je potrebna?
Odgovor i na to nije jednoslojan, jer i koncepcija je igre posve drugačija, no srž pitanja vodila je u smjeru koje se, eto, vodi još od ljeta 2018. i koji niti dan-danas nije razjašnjeno. I da se razumijemo, niti neće, sve dok se, ako se, netko od nadolazećih klinaca, poput Belje, Šimića ili Muse, doista ne profilira kao punokrvni, rasni napadač. Golgeter.
U tablici ispod vidite sve hrvatske strijelce od ljeta 2018. naovamo, od umirovljenja Marija Mandžukića od hrvatskog dresa. Od odlaska čovjeka, da i to demistificiramo, kojeg mnogi prije puta u Rusiju nisu vidjeli kao startera. Smatralo se da njegova uloga u momčadi nije dovoljno produktivna. Na više razina. A onda je Mandžo ušutkao kritičare i ušetao ravno u legendu. Danas mnogi od tih kritičara, vape upravo za tim Brođaninom...
Pitanje predvodnika "vatrenog" napada, dakle, od 2018. do danas pretvoreno je u otvorenu ranu, u dekubitus hrvatskog nogometa. Riješili smo u međuvremenu rebus desnog beka, stoperskih nasljednika, lijevog beka, no oko ovoga nema konsenzusa.
Statistika kaže da je Perišić naš najbolji strijelac u post-ruskoj eri, slijedi Kramarić, poslije njega Modrić, dok su listu dobro nakitili i Pašalić te Vlašić. A onda kreće Petković, pa Livaja, i negdje pri dnu kolone je Budimir. Načelno, radi se o igračima koji trebaju zauzeti ofenzivne pozicije u nedjelju protiv Kanade, u definirajućoj utakmici Hrvatske na ovom Svjetskom prvenstvu. Kako sada stvari stoje, niti Dalić u ovome času nije odlučio i lako je moguće da će posljednji trening biti presudan.
- Svi su različiti i mogu se koristiti kako za koju priliku – objašnjeno mi je u nizu razgovora koje sam vodio s bivšim "vatrenim" napadačima, poput Klasnića, Bilića, Vlaovića.
Isti rezon ima i Dalić. No, koji će ovoga puta izabrati?
Andrej Kramarić sigurno nije krivac za praznu rubriku pogodaka u srazu s Marokom, jer jednostavno, mi nismo igrali kako bismo za njega uopće i kreirali situacije u kojima se on najbolje snalazi, i koje iz njega izvlače sve njegove adute. Zašto je tome tako, može poslužiti i osvrt na poisljednje partije u Ligi nacija, gdje je Dalić, recimo, optirao (i) za Budimira, koji mu je donosio agresiju u posljednjoj trećini pri defenzivnom bloku, ali i razgrtanje braniča, i praktički otvaranje koridora za vezne i bočne igrače u ofenzivnom dijelu igre. Kako su se kao stoperi izmjenjivali Gvardiol, Šutalo i Erlić, Hrvatska je imala braniče koji lako otvaraju igru, i ne guše ju, već joj daju slobodu da se razmaše u centru igrališta, što je dizalo vrijednost izvedbi naših veznjaka, a posljedično i cijele momčadi. Kroz to se stvarao okvir koji je Hrvatsku učinio konkretnom, i to u dvobojima protiv Francuske i Danske. Prevedeno, Hrvatskoj je "napadač" u Ligi nacija bila – igra.
Igra, ako se vratimo na početno pitanje, koju ima i Luis Enrique, i koja pod njegovom paskom stvara od Asensija, očito, idealnog kandidata, jer na klupi sjedi Morata, a Gerard Moreno nije niti pozvan. Igra je ta koja je definirala odluke španjolskog izbornika, i koje on donosi, neovisno o klupskom statusu pojedinih igrača. Dalić je itekako pokazao da igru može kreirati, i to u duelima s bitno snažnijim, respektabilnijim, i većim reprezentacijama od Maroka i Kanade.
Ovdje, četiri tisuće kilometara daleko od doma je kanadska izvedba prouzročila manji srčani udar na ambicije hrvatske reprezentacije, naslonjena na onaj početni, uškopljeni remi kontra Marokanaca. No, tome ne treba biti tako. Kao što i pitanje centralnog napadača, eto, nije ključno. Njega mora definirati stil igre. U Ligi nacija, primjerice, Dalić je uparivao Budimira s Kramarićem na desnom krilu, dok je Krama kao napadač sekundanta imao u Pašaliću. Ovdje, međutim, postoji još cijeli niz adekvatnioh rješenja, u kojima mogu, pa i trebaju sudjelovati i Livaja i Petković – igrači koji nisu klasične "devetke", ali su igrači poteza, spremni izvaditi nešto iz svoga nepredvidljiva arsenala da iznenade slabiji dio kanadske momčadi – njihove stopere. No, da to i učine, do njih treba stići lopta, odnosno treba stvoriti kontinuirani napadački sustav da te iste igrače u valovima opterećuje. Pitanje napadača za nedjeljni boj ne krije se, dakle, u prezimenima, već načinu igre. Ako, odnosno kada riješi te dileme, Zlatku Daliću jednostavno će se razbistriti profil napadača koji mu je potreban...