Rijekina rapsodija, potop Dinama: S tri puta manje novaca bolja igra i rezultat

Kada trener odlazi s utakmice autom polako ide kroz špalir navijača koji ispod tribina ostaju da bi mu još jednom rekli koliko cijene to što radi za njihov klub, koliko im je kao stranac ušao pod kožu. Predsjedniku se plješće i kad dolazi i kad odlazi sa stadiona. Ispunjene tribine dišu kao jedno u ljubavi prema svome klubu. Navijači vjeruju u ono što rade i igrači, i treneri i Uprava.

Tako je na Kantridi, tako je u nogometnoj Rijeci. Maksimir, Dinamo...? Nesrazmjer europskih očekivanja i mogućnosti. Zbog svega onoga što Rijeka ima, a u Zagrebu na žalost nemaju. Nije taj jedan osvojeni bod više velika razlika, matematički gledano. Rijeka je u četiri kola skupine I osvojila dva, a Dinamo nakon četiri kola u skupini B ima jedan. No, taj jedan bod početkom studenoga donosi golemu distinkciju između Rijekinog i Dinamovog europskog puta.

Pred Rijekom je, objektivno, strahovito težak posao osvajanja šest bodova u preostale dvije utakmice, dok je Dinamo ispao iz Europe, u Maksimiru znaju da će odigrati još dvije utakmice u skupini Europske lige i više od toga ne, njihov je europski put sigurno gotov. Dinamu ostaje višedesetljetno prokletstvo europskog proljeća dok Rijeka još može do novog podviga premda joj je to apsolutno sve samo ne imperativ.

Dinamo u najmanju ruku ima trostruko više novca na raspolaganju, četiri puta više love za najskupljeg igrača, tradiciju s nemjerljivo izraženijim pobjedničkim mentalitetom i višestruko brojnijim trofejima (Dinamo je hrvatski prvak osam puta uzastopno, Dinamo je i u bivšoj ligi osvajao naslove; Rijeka prvak nije bila nikada, ima po dva bivša i dva hrvatska Kupa iz ere predsjednika Roberta Ježića), a opet... Rijeka u Europi igra bolje i živi u fenomenalnom nogometnom ambijentu koji sam igrači, treneri i klupski čelnici više ni ne znaju kako bi nahvalili. Ne zbog demagogije nego zato što je to istina koju vide i osjećaju svi.

Još je prekjučerašnja utakmica Rijeka - Lyon na Kantridi trajala, još su i jedni i drugi mogli postići pogodak i još je sve bilo otvoreno kad su od Dinamovih navijača počeli Rijekinim tifosima počeli pristizati SMS-ovi i poruke preko društvenih mreža. “Bravo Kantrida, vi znate kako igračima dati i vremena i prostora da pokažu što znaju”, “Svaka čast Rijeci - s Kramarićem, Tomečakom i Pokrivačem”, “Za Božić Mamiću pošaljite film s Kramarićevim golovima i Tomečakovim asistencijama - za Rijeku”!

Oni koji žive za modru boju sami su, dakle, podvukli možda i najilustrativniju razliku između onoga što u Europi rade Zagrepčani, a što Riječani. Tomečaka u Dinamu nisu trebali, a na Kantridi je dokazao kako je ono što su svi znali da jest - jedan od naših najboljih bočnih igrača. Maleš koji je kao Lokomotivin igrač bio u Dinamovom dvorištu te čekao da ga se preobuče u modro - sada je reprezentativac. Kramarić koji je u Maksimiru proglašen viškom - na Kantridi je oborio rekord golova na jednoj utakmici, zbog svoje načina igre i istinskog europskog potencijala postao jedan od ljubimaca navijača pa još jednom Lyonu zavukao svjetski pogodak, najljepši gol kompletnog četvrtog kola u ukupno odigrane 24 utakmice i 57 postignutih golova. Vargića je Dinamo imao na dlanu - đakovački vratar u reprezentativnome je krugu, brani izvrsno dok je Modrima “jedinica” jedan od najvećih problema.

Iz rakursa kroničara Kantride, nije stvar u onome što Dinamo ima nego što Rijeka na svoju sreću ima, ali povlačenje paralela jasno ističe i jednu i drugu komponentu. Naravno, i Rijeka radi pogreške i još će ih raditi. Sve ovo dobro što se na Kantridi događa se, primjerice, događa bez - trening kampa (?!). Najbolje je to neposredno nakon remija s Lyonom rekao Matjaž Kek:

- Mi sada neka stvari radimo 3-4 godina prije roka.

Ali uz dodatak:

- Na dobrome smo putu.

Dinamo je priča čiju negativu (uz silne osvojene naslove) trebaju razjašnjavati sociolozi. Rijeka je jednostavna i lako razumljiva - divota nogometa.