Eksperimenti. Pa onda - Perišić. U međuvremenu, pa i u velikom dijelu nakon toga - vakuum. Tako otprilike možemo svesti utakmicu Češke i Hrvatske, u kojoj smo tražili izlaz iz tunela, da bismo se nakon prvog dijela sudarili u zid istoga: što to mi uopće želimo? Što tražimo? I, ključno, na koji način?
Možemo biti "hejteri", ili "generali nakon bitke", nema problema, ali Vatreni su od starta postavili filozofsko pitanje vlastitog euro-prosperiteta. Ona pitanja s početka. Što želimo, kako želimo, i s kim želimo...
Tražeći odgovore u srazu sa solidnim, ali prosječnim Česima, zabijali smo se u zid. U prvih 45 minuta, slučajni bi se prolaznik opravdano pitao tko ovdje napada tri boda, a tko ih brani. I bio bi u pravu. Jer, Česi su napali naše načeto samopouzdanje i vjeru. I rovali su. Koliko ide. Dovoljno da nas umire i opet uškope, dovoljno za penal...
Zlatko Dalić govorio je da zna što želi, i gdje se skriva problem, međutim, teren nam to još jednom nije pokazao. Zapravo, na stranu penal, pa velemajstorski moment Perišića, poanta je da smo se u zadnje tri godine - izgubili. Jest, kvalitetna priča bila je Liga nacija, kao poligon za stvaranje nove, pomlađene generacije, jest, Liga nacija donašala je protivnike s kojima smo trebali vidjeti gdje smo, i jest, i kvalifikacije su sa sobom nosile stalni narativ da u njima nikad ne igramo sjajno, ali izborimo veliki turnir.
Ali, onda bismo, po toj špranci, trebali - igrati.
No, veliki je turnir stigao, a mi smo u njemu, ipak, samo statisti. Gledajući nogomet mnogih, a pogledao sam 90% utakmica ovog Eura, dojam je, i to vrlo jasan, da smo ostali zarobljeni u ruskom, trofejima i laudama urešenom - podrumu. Napao nas je svojevrsni "stockholmski", a zapravo "moskovski sindrom", podrum koji smo zauzeli prije tri godine. I u tom podrumu igre, očekivali smo da ćemo odjednom, oslobođeni, eksplodirati. To se međutim ne događa često, pogotovo u ozbiljnom nogometu. U sudaru s Češkom morali smo napraviti korak više. Igrom, prije svega. Ostali smo, pak, još jednom uškopljeni...
Davno uoči Eura, izbornik je imao posložen sastav. Mijenjajući ga uoči Engleske, a pogotovo Češke, pokazao je da nije siguran u svoj odabir. Odjednom je prestao vjerovati Petkoviću, pa Vlašiću, i tri i pol godine, odnosno gotovo 30 utakmica, ispalo je praktički bezvrijedno, jer je istrčao s momčadi koja nikad nije nastupila zajedno, niti u jednoj utakmici. U velikoj potrebi da zadovolji sve, dojam je da je izbornik izgubio viziju "vatrene" igre. I samoga sebe.
Jest, i dalje smo živi, no nakon nove sterilne i bezidejne predstave, u kojoj nas posve prosječna momčad Češke limitira i u velikom dijelu utakmice više od nas prijeti, pitanje ne glasi vjerujete li svi vi "vatrenima". Već - vjeruju li Zlatko Dalić i "vatreni" samima sebi...?