U cikličkim razmacima debatira se kako reprezentacija ima problematične pozicije. Dugo se raspravljalo o tome kako je veliki deficit lijevi bok. Onda se razvila teorija kako su Vatreni deficitarni na mjestu stopera, prije svega brzinom. Vrsaljkova kalvarija nakon Rusije otvorila je temu pomanjkanja pogodnih rješenja na desnom boku. Post Mandžukićeva era prolazi u crescendu debate o deficitu izbora za devetku. Naposljetku, sada smo ušli u fazu debatiranja o problematičnosti pozicije desnog krila.

To sve unatoč zbilji Hrvatske, još od vremena izbornika Zlatka Kranjčara (tada se igralo 3-4-1-2) te desnog bočnog u liku Darija Srne, kako već dugo nije na površinu iskoračio “tipični desnokrilni napadač”. No, da li sve te debate o deficitima i “kritičnosti” po pozicijama imaju zapravo realnu podlogu? Odnosno, je li definiranje profila kakvog treba Hrvatska za određenu poziciju, više teoretiziranje što bi bilo idealno, a manje temeljeno na onome što bi bilo realno?

Moglo bi se raspravljati

O tome bi se doista moglo puno raspravljati. Uzmimo primjer lijevog beka, koji se dugo tretirao kritičnom točkom reprezentacije, da bi Slaven Bilić 2012., a potom i Ante Čačić 2016. na Euru te Zlatko Dalić u Rusiji 2018 koristili Ivana Strinića. Opća je ocjena struke da je Strinić na sva tri velika turnira ostavio vrlo dobar dojam. S obzirom da je s njime u postavi Hrvatska ostvarila najbolji rezultat u povijesti, srebro u Rusiji, jasno je da onda pozicija lijevog beka nije bila baš (tako) kritična kako ju se tretiralo. Možda je više uskogrudno bilo mišljenje da nam treba “neki fenomen”, iako je to spada u sferu lijepih želja. Realnost je bila Strinić, a pokazalo se da je to bila vrlo pozitivna realnost.

TOM DUBRAVEC Cropix

Kad se Srna opraštao bilo je puno skepse kako ga zamijeniti i je li Vrsaljko taj. No, pokazao je Zadranin kako je to isto bila skepsa bez pokrića, a najzornije se prepoznalo u Rusiji. Tamo je bio među najvažnijim igračima. Treba se podsjetiti i post ruske faze, kada je Vrsaljko platio ceh forsiranju u Rusiji i definitivnom rasturanju nestabilnog mu koljena.

Odmah su uslijedile negativne konotacije selekcije, kako Dalić nema odgovarajućeg zamjenika. Sjećamo se i reakcije na našu analizu, kada smo u kontekstu novih lica za Vatrene, ujesen 2018. godine, apostrofirali opcije Juranovića iz Hajduka (i Petkovića i Oršića iz Dinama).

Činilo se za popriličan broj komentatora i analitičara kao neozbiljni tretman teme reprezentacije, ali kasnija događaja doveli su nas do današnjeg stanja. Juranović ne samo da je potvrdio potencijal za reprezentaciju, nego je ostvario dva inozemna transfera (Poljska, Škotska) i sada se, temeljem vrlo dobrih igara u Kataru, priprema i treći, vjerojatno najprestižniji. Danas su mnogi uskočili u vlak davnog prepoznavanja Juranovićevih vrlina. Oršić je postao miljenik u Dinamu i reprezentaciji, a Petković, eto, uz sve kritike doprinio je bronci između ostalog, golom za anale protiv Brazila...

Bit priče oko reprezentativne selekcije jest da bi se možda trebalo više vrednovati potencijal hrvatskih igrača u onom trenutku kada još nisu etablirani. Tada se lako pozivati na njihovu kvalitetu. U tom smislu prije svega mislimo na struku, a potom (manje) na medijske kroničare. Navijači mogu imati svoje trenutne stavove, preferencije i animozitete, jer to ide logično uz njihovu strastveni doživljaj trenutka.

Primjer krivih procjena

No, struka bi morala vidjeti puno prije drugih gdje netko može nešto značajnije ostvariti. Juranović je jedan od simboličnih primjera tih krivih procjena, temeljenih prije svega na predrasudama. Mogli bismo u tom kontekstu aktualizirati recimo i priču Frana Tudora, bivšeg hajdukovca, koji zapaženo igra u Poljskoj. Jesmo li sigurni da taj 27-godišnji desni bočni, koji ima tri nastupa za “kombiniranu” Hrvatsku (1 gol i 3 asistencije), a krasi ga hitrina i sposobnost ponavljanja dugih bočnih trčanja, nije materijal, barem kao alternativa, za vatreni roster?

Vratimo se aktualnoj raspravi o deficitu krilnih igrača. Kad je u pitanju desna strana treba se podsjetiti da je dugoj eri Slavena Bilića bilo raznih izbora za desni bok, ali u pretežitom sustavu 4-4-2. Zato je bilo taktičke logike koristiti na bokovima primjerice i Srnu, Rakitića, Niku Kranjčara. Igralo se i u 4-2-3-1 s jednim od više veznih na boku (Rakitić, N. Kranjčar). Priključenjem Ante Rebića u eri Nike Kovača doimalo se kao novo moćno rješenje za desni bok, uz Perišića na lijevoj strani.

Unatoč kritičkim osvrtima analitičara oko bočnih pozicija, Rusija 2018. će potvrditi kako je taj tandem krilnih igrača bio iznimno važan na putu osvajanja srebra. Činjenica jest, koliko god se to nekome ne svidjelo u kontekstu prošlogodišnjih Rebićevih eskapada na društvenim mrežama, kako je Vatrenima takva moć na boku itekako nedostajala u Kataru.

Ako je Rebić, koji u klubovima većinom igra na lijevom boku, mogao dobro funkcionirati u reprezentaciji kao desni bočni napadač, zašto se u startu uvriježila teza kako igrači sličnih karakteristika (hitri dešnjaci) nisu pogodni za tu poziciju? Zašto Perišić, Oršić, Brekalo, u taktičkom sustavu Vatrenih, ne bi mogli biti na “drugoj strani”? Gore navedene natjecateljske priče o bekovima, stoperima i inim pozicijama, tretirane načelno deficitarnima, daju naslutiti kako se u kvalitetno organiziranoj kompoziciji momčadi može vrlo dobro uklopiti ono što Hrvatska ima, a ne stalno žaliti za onime što se zamišlja imati.

Josip Brekalo i Marcelo Brozović

RONALD GORSIC Cropix

Promoviranje teze

Uzmimo primjer u kojem biste se usudili prije Mundijala u Kataru javno promovirati tezu kako bi na lijevoj strani najmoćnije djelovala osovina Perišić stražnji, a Oršić prednji bočni igrač. U atmosferi kada su mnogi istaknuli kako Dalić napokon ima “pravog lijevog beka” u liku Borne Sose, a usput zanemarivali vrline solidnog Borne Barišića, gotovo sigurno bi se izbor Perišić-Oršić tretirao kao medijsko lupetanje. Neovisno o tome što (i) takav izbor ima tehničko-taktičku logiku te može biti jedna od izbornikovih opcija.

Prije svega zato što su oboje hitri igrači, što je osobito važno za ovu relativno dizel Hrvatsku. Potom i pojedinačno što Perišić de facto već tri sezone igra praktično (i) lijevog beka-krilo u klubu, te na toj poziciji iz drugog plana djeluje i ofenzivno produktivnije nego kao klasično krilo. Oršićeve pak bravure u Dinamu, i to u Europi i Ligi prvaka, jasno ukazuju na kvalitetu.

Sada kada je izbornik Zlatko Dalić s tim tandemom krenuo u borbu za brončanu medalju s Marokom, i ispalo je dobitnom kombinacijom, eto sada se tu realnost tretira sasvim drugim, pozitivnim, tonom.

Dakako da puno toga u učinkovitosti igrača ovisi o sustavu igre, taktičkoj potrebi, te ukupnoj formi cijele momčadi. No, baš zato ne bi trebalo unaprijed odbaciti neki izbor ili poziciju igrača, prije nego se te varijante isprobaju i razrade. Možda neće biti odmah u optimalnom stanju, ali stvar je u tome da struka mora imati viziju onog što može u dogledno vrijeme biti.

Nametnuti pristup

U tom smislu zašto bi bilo krivo da Oršić, Perišić, Brekalo ili neki četvrti hitriji napadač, koji češće djeluje na lijevom krilu u klubu, bude reprezentativni izbor desno. Zato što kao dešnjak teže može ići u sredinu i pucati lijevom? To je pristup nametnut od vremena kada se primjerice Robbena prebacilo s lijevog na desno krilo, a Riberyja u obrnutom smjeru, jer je prvi kao ljevak, a drugi kao dešnjak mogao driblati prema sredini i pucati. Slično kao i Leo Messi u Barceloni. No, koje to reprezentacije imaju razine ljevaka kao Messi, Robben, pa će stoga ta fama o kontra nozi, postati važna odrednica krilnog pozicioniranja u momčadi?

Dok se neki takav ne pojavi u hrvatskoj reprezentaciji, ona mora živjeti s onime što ima. A to što ima baš i nije tako loše da bi se sada krilnu poziciju na desnoj strani tretiralo kritičnim deficitom momčadi. Uostalom, Josipa Brekala, čiji se novi iskorak očekuje (i nadamo mu se) u idućem razdoblju, Dalić je već koristio i kao desnog stražnjeg bočnog igrača te je to izdanje tehnički izgledalo solidno. Druga je stvar što igrači mogu imati neku svoju “priču” da bi radije lijevo jer su, eto, kao naviknuti.

No, na stranu navika ključne su potreba i mogućnost, pa takvi igrači sasvim sigurno mogu biti učinkoviti i na drugoj strani...