Negdje ćete naići na ime Albert Bunjaku, ali tako se zove i jedan kosovski igrač. Na drugom mjestu, pak, vidjet ćete da se čovjek preziva Bunjaki. I, tko bi rekao da se u jednom slovu, naizgled ‘tipfeleru’ ili, nekom običnom previdu, krije tolika ljudska sudbina, blago rečeno neobična životna priča.
Morao sam bježati
On je, dakle, kosovski izbornik, nekad nogometaš, nimalo poznat, zapravo, u onim vremenima kad je naša generacija znala sve igrače svih klubova tadašnje jugolige, on je bio tek na seniorskim počecima, a i Priština je bila drugoligaš. No, ajde, kako početi razgovor s čovjekom kojemu i ne znate prezime, nego ga pitati, kako se doista preziva. Ono, da znamo ispravno napisati.
- Ja sam vam Bunjaku. Dakle, s u. Ali sam prije 25 godina morao promijeniti prezime kad sam bježao iz države. Za svaki slučaj sam promijenio to jedno slovo, da me ne nađu - počeo je pričati kosovski izbornik i malo zastao.
Naravno, čekao je iduće pitanje. Bježali ste? Kamo? I zašto?
- Vidite, bila je 1991. a ja dvadesetogodišnjak, student, k tome i nogometaš. Ali, jednog dana stigao je poziv za vojsku, za JNA, trebao sam u Vukovar! Rat je već trajao, svima je bilo jasno što se događa i što znači taj poziv. Nije mi padalo na pamet da se odazovem, odmah sam odlučio “ne, ti nećeš pucati po ljudima, bježi”. I, tako sam otišao.
Pa, nakon ove izjave mogli biste u Hrvatskoj postati heroj?
- Ha-ha, ma ne treba, napravio sam ono što bi svatko normalan napravio, pa tko bi išao pucati po nedužnim ljudima, zbog čega? Eto, onda sam, kad sam došao u Švedsku, promijenio jedno slovo u prezimenu, ako me traže da mogu reći ‘nisam ja taj’.
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....