Dva gola i dvije asistencije u tri utakmice. I to protiv Lazija, Liverpoola i Juventusa. U samo tjedan dana. Opus je toliko ekstatičan da ga čak i velika Gazzetta euforično uspoređuje sa Zlatanom Ibrahimovićem. Taj dojam, doduše, potkrepljuje i statistika, koja govori da, uz to, ima i u prosjeku kreirane dvije velike prilike te dva ključna dodavanja po utakmici.
Ante Rebić je, dakle, vruć.
- Svaki dan mu odajem priznanje, ima veliki intenzitet i kvalitetu. Igra u svim ulogama, pomaže nam, posebno kad nema Ibre i Girouda. Ima važne igračke kvalitete, kako u igri, tako i u prekidima, jer odličan je u skoku. Rebić je poput biciklista koji u dugoj utrci sjajno kombinira kvalitetu i intenzitet. Unutra je, gladan je, što pomaže timu u teškim trenucima - reći će na Rebićev račun i trener Milana Stefano Pioli.
Hrvatska se, jasno, odmah polarizirala. Čak i oni koji su ga tijekom Eura neargumentirano nazivali "letvom" i "izdajicom", odjednom pušu u rog neizbježnog poziva. Kao da se prije niti tri mjeseca ništa nije dogodilo. Oni drugi ne praštaju lako, i tvrde kako mu nakon "instagramskog autogola" nema mjesta u reprezentaciji dulje vrijeme, pa čak i zauvijek. Oskvrnuo je svlačionicu, izbornika i dres, pišu.
Prema našem mišljenju, niti jedna niti druga strana nisu u pravu, što je i logično, jer baš nikad ekstremna stajališta i polarizacija na crno - bijelo nije adekvatno dobra i duboka. Istina se nalazi u sivoj zoni. Logika, ona nogometna, ali i karakterna, definirajuća i u smislu grupe, a ne samo pojedinaca, kaže da nije nogomet danas otkrio Antu Rebića. Taj ofenzivac, koji na sutrašnji dan puni 28 godina, imao je velike serije igara, poglavito u Eintrachtu i Milanu, u kojima je pokazao, ali i dokazao, da je odličan igrač, igrač tempa, agresije, fizičke dominacije i karakterne beskompromisnosti. Svega onoga što ga je i vratilo u reprezentaciju te mu unutar nje dalo status prvotimca, ali i jednog od bitnijih igrača u osvajanju ruskog srebra.
Kada je ovakvoj formi, Rebić je igrač za prvih 11 "vatrenih", bez dvojbe. Dalić to, uostalom, i zna, nije ga zalud zvao i (pre)dugo vjerovao. Kada nije "vruć", međutim, kao što nije bio na Euru, pa i razdoblju prije njega, Rebić nije tip igrača koji će raditi razliku. On mora biti u punoj formi da bi zasjao i sjao u kontinuitetu. To se upravo događa u dresu Milana, gdje ga je Pioli u sve tri utakmice zadužio kao svojevrsnu "lažnu devetku", s brojnim kretanjima u pozadinu i na stranu, iskorištavajući, prije svega, njegovu borbenost i snagu. Uostalom, Rebić ove sezone u Serie A ima 55% uspješnosti u zračnim duelima.
U ovome času, naravno, da se same igre tiče, nema spora. No u "slučaju Rebić" postoji ta važna komponenta, eksces preko kojeg nije lako proći, a i pitanje je kakav bi domino-efekt bio izazvan da Dalić preko svega prijeđe kao da se ništa nije dogodilo. U kontekstu grupe, uostalom, sam je još ovog mjeseca nakon Rusije, Slovačke i Slovenije važno istaknuo kako je "atmosfera vrlo poticajna...".
- Prema mojem mišljenju, dvojbe nema: Ante Rebić u ovakvoj formi i ovakvim izdanjima apsolutno je potreban hrvatskoj reprezentaciji, međutim, da to opet postane, mora se raščistiti situacija koja je i dalje otvorena, a mora imati svoj kraj. Dakle, Ante bi morao komunicirati cijelu priču s izbornikom, ispričati se, njemu i suigračima, i onda se može krenuti dalje. Takvi slučajevi nisu rijetkost u nogometnom svijetu, svašta se dogodi vruće glave, međutim, nemoguće je učiniti tako nešto, a da se potom svi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo - na akciju ide reakcija, a onda svi zajedno mogu krenuti dalje - reći će na tu temu Nikola Jurčević, koji kao dugogodišnji trener, ali i izbornik te pomoćnik Slavena Bilića, zna kako "diše" svlačionica i koliko određene odluke mogu biti kontraproduktivne.
- O Rebiću ne mogu kazati ništa konkretnije jer ga poznajem samo preko TV-a. Njegova kvaliteta nije sporna, i on ju pokazuje u velikom klubu, ali, prema mojem mišljenju, a rezoniram prije svega kao trener, uz to je potrebno biti i dio kolektiva. Ne sumnjam u odluke Zlatka Dalića, on najbolje zna što je najbolje za samu reprezentaciju, ali i za njen uspjeh. Ako dopuštate, pritom bih povukao i paralelu: niti Benzema kao jedan od kapetana Reala i njegov prvi napadač nije igrao za reprezentaciju Francuske šest ili sedam godina, a Francuska je pritom postala prvak svijeta... - nadodat će se i Branko Ivanković, s pregršt trenerskog iskustva u takvim ili sličnim primjerima, gdje ga je čak i pratio glas "popustljivijeg" trenera.