Sjeli smo u zagrebačkom hotelu Sheraton s hrvatskim nogometnim senatorom Dejanom Lovrenom. Stol do nas zauzeli su Luka Modrić, Mateo Kovačić, Mario Mandžukić, pridružio se i tenisač Marin Čilić...

- Kad sam dao zadnji intervju “jedan na jedan”? Ne sjećam se... Zapravo da, dao sam ga baš vama za Sportske novosti prije dvije godine. Ili više?

Tako je počela priča s Dejanom Lovrenom (33), nogometašem ruskog Zenita...

- Ne, nisam se povukao iz javnosti, nego jednostavno, kako ulazim u neke godine, sve mi je draže biti izvan pozornosti. Tako se osjećam mirnije. U zadnjih par godina stalno su se događali neki stresovi, puno se toga događalo. Od potresa, korone, rata u Ukrajini. Teško je sve to procesuirati, a uz sve to moraš uvijek biti koncentrirani profesionalni nogometaš. Svi uvijek očekuju da konstantno budeš na najvišoj razini.

GORAN MEHKEK Cropix

Vatreni su stali iza mene

Dobro, ponekad ste se znali javiti na Instagramu s nekim objavama?

- Pa, ponekad sam osjetio tu potrebu, ali nisam htio previše pričati. Jer, što ja mogu promijeniti? Ne znam mogu li išta. Pričao sam o koroni, pa su me izvrijeđali... Ne možeš svakoga zadovoljiti. Onda mi je bilo lakše ne izlaziti u medijima.

Odmah smo ga pitali kako je to on nakon svega ostao u Rusiji, u Zenitu iz Sankt Peterburga?

- U jednom trenutku sam bio dosta dugo ozlijeđen. Imao sam problema sa stopalom, kao i prije deset godina kad je izbornik bio Slaven Bilić. Bio sam u Hrvatskoj kad je počela ta ratna priča. Tu sam bio više od mjesec dana. Tko zna kako bih reagirao da sam bio u Rusiji. Pričao sam s tamošnjim ljudima, nije bilo bajno prvih deset-petnaest dana. Nije se znalo što će se dogoditi. Sad je drukčije, naravno. Živim u Rusiji normalan život, sve je u redu, sretan sam. Naravno, žao mi je što sa Zenitom ne igram Ligu prvaka, ali tu ništa ne mogu.

Je li bilo kakvih pritisaka da se ne vratite u Rusiju?

- Pritisak je postojao samo s ovih naših medijskih prostora. Mene su svi u Zenitu podržali, kazali mi: “Što god treba, mi smo tu”. To iznimno cijenim. Klub je maksimalno stao iza mene. Ali, i hrvatska reprezentacija je maksimalno stala iz mene. No da, nije mi bilo lako. Ja sam profesionalac, nije lako kazati samo: “Doviđenja”. Ljudi ne mogu shvatiti da za mene to nije bila laka situacija. Što sam trebao napraviti? Gdje sam trebao otići? Baciti ugovor? Što bih onda? Nisam imao nikakav klub. Nitko nije došao i pokucao na moja vrata. Nitko! Hajde, recite, tko bi svom poslu kazao zbogom i ostao na ničemu? Nema drugog posla, što raditi?

Kaže da mu je u tom trenutku bilo najbitnije oporaviti se.

- Najviše sam se fokusirao na oporavak. Ozljeda je dosta dugo trajala, četiri mjeseca. Na kraju je sve ispalo dobro, počeo sam opet igrati. Znate, ima razloga zašto je sve to tako bilo. I zašto sam bio ozlijeđen, i zašto je dugo trajalo... Uvijek ima neki razlog. Sad sam u dobroj situaciji, dobro se osjećam, igram konstantno, hvala Bogu, nikad se bolje nisam osjećao.

To je onda super! Koliko imate još nogometa u “glavi”, koliko još mislite igrati?

- Mislim da nogomet još mogu igrati tri-četiri godine na vrhunskoj razini. pazim na svoje tijelo, rekuperaciju. Uvijek sam bio profesionalac u tom smislu, ali pogotovo u zadnje tri-četiri godine. Vidim točno što mi treba, što mi fali, što ne. Ugovor sa Zenitom imam do sljedećeg ljeta, što će biti dalje, iskreno ne znam.

Respekt za Vrsaljka

Znači, još je daleko oproštaj od reprezentacije? Eto, prije kratkog vremena oprostio se Šime Vrsaljko?

- Iznenadio me, baš iznenadio... Nije mi javio. Samo mi je napisao poruku: “Brate, odlazim, vidimo se...”. Odmah sam ga nazvao nakon te poruke, ali nije se javio, opet je poslao samo poruku: “Zvat ću te kasnije”. U međuvremenu je njegovo oproštajno pismo izašlo u medijima. Rekao sam mu: “Pa ne možeš tako, da ja prvo o tvom oproštaju pročitam u medijima”. Razumijem Šimu. S jedne strane sam tužan, ali s druge strane sam sretan jer je to njemu jedno olakšanje. Nitko od nas nije u njegovoj koži. Prošao je kalvariju sa svojim koljenom, ljudi ne shvaćaju koliko se teško vratiti. Meni je bilo teško nakon četiri mjeseca, a nije igrao dvije i pol godine. Isto tako, ljudi zaboravljaju koliko je toga dao reprezentaciji. Držim da je Vrsaljko zaslužio veći respekt. Možda veći od svih nas. Toliko je toga dao, pogotovo 2018. godine.

Kad ste već spomenuli 2018. godinu, kako vidite sebe nakon četiri godine? Jeste li bolji, lošiji? Postoji li razlika?

- Definitivno sam iskusniji. To je bolje, to je prednost. S druge strane, sporije se oporavljam, to je lošije. Dok meni moja glava kaže da i dalje mogu, dok vjerujem da sam tjelesno dobro, uvijek ću smatrati da mogu doprinijeti reprezentaciji i klubu. Kad mi tijelo počne slati signale, kad na terenu vidim da “to nije to”, onda ću kazati: “To je to!”. Gotovo! Ali, trenutačno još nisam došao do stadija “to je to”. Još uvijek mogu igrati na razini na kakvoj sam igrao 2018. godine. I nakon tog Svjetskog prvenstva u Rusiji sam pokazao da mogu igrati na najvišoj razini.

Dejan Lovren u dresu Zenita

MIKE KIREEV Nurphoto Via Afp

Onda se malo zamislio, otpio gutljaj čaja, pa kazao...

- Ne znam zašto se uvijek stavlja upitnik ispred mog prezimena? Ali, dobro, meni to stvara neviđen motiv i želju da pokažem sve najbolje što znam. Moj je stav: “U redu, mislite o meni što hoćete, pokazat ću vam na terenu”.

Ne otpisujte starije

Eto, sad se opet postavljaju pitanja hoće li u udarnom sastavu biti dva “stara” kompanjona Lovren i Vida ili će im mjesto preuzeti mlada garda, Josip Šutalo, Joško Gvardiol, Martin Erlić? Možete li se nositi s tim mladim dečkima, koji naviru poput bujice?

- Razumijem da dolazi do prirodnog procesa. Starim, priroda nije na mojoj strani, ali ne volim kad se tako brzo otpisuju igrači. Da ja odlučujem nikad ne bih samo tako otpisivao starije igrače. Ne volim kad se netko kladi protiv mene! No, da, meni je jako drago što imamo takve talente u reprezentaciji. Mi smo pokriveni sljedećih desetak godina kad se radi o stoperskim pozicijama. Sve su to dečki ekstra kvalitete. Gvardiol, Šutalo, Erlić, Ćaleta-Car... No, bilo bi jako glupo kad bih sad kazao da se neću boriti za svoju poziciju u udarnom sastavu reprezentacije. Glupo bi bilo tako nešto uopće i pomisliti. Luka Modrić je kazao: “Tu sam dok me trebate”. Ako je on to rekao s 37 godina, onda ja to mogu kazati s 33 godine. Normalno, na kraju uvijek odlučuje izbornik. Koga treba, koga ne treba...

Hoćete li možda biti razočarani ako nećete biti u udarnom sastavu na Svjetskom prvenstvu u Kataru?

- Nema toga hoću li biti razočaran. U reprezentaciji sam uvijek sretan. Išao sam u ožujku s reprezentacijom kad sam bio ozlijeđen, htio sam biti tamo. Htio sam biti s dečkima. Znao sam da neću moći igrati. No, želio sam biti dio reprezentacije. Mislim da to dosta govori o meni. Ako vidim da me izbornik kroz utakmice ne treba, neću se ljutiti. Shvatit ću to kao prirodni proces i kazati: “Hvala, bilo je lijepo, doviđenja i puno sreće”. Kad vidim da ne mogu više “letjeti” lijevo-desno, biti u pravom izdanju u klubu i reprezentaciji, to će onda biti završetak. Kraj priče!

Imam kapacitet za trenera

Nakon karijere, na klupu reprezentacije sjeli su Ivica Olić, Vedran Ćorluka, Mario Mandžukić... Vidite li sebe nakon “kraja priče” možda na klupi Vatrenih?

- Ha, to me pitajte za jedno četiri godine, kud sad pobogu, ha, ha, ha... Ali, da, zanima me to, definitivno zanima. Mislim da sam jako puno prošao u svom nogometnom životu, naučio mnogo toga od velikih trenera. Igrao sam niže lige, drugu s Interom, znam što znači osvojiti Ligu prvaka, bio sam drugi na svijetu s reprezentacijom, kad sve to prođeš, onda si osim lijepih uspomena i mnogo naučio, prava je to bila škola. Držim da mogu svoje vizije jednog dana dati i pokazati. Kopka me ta trenerska priča. Mislim da imam kapaciteta za trenerski posao. Ali, dobro, možda trenutačno tako razmišljam. Nije loša ideja. No, tko zna kako ću razmišljati za pet-šest godina. Možda ću tada kazati: “Ma, ne da mi se više”! Znate, kad sam imao 25 godina, govorio sam da se ne bih bavio trenerskim poslom, opet na neki način sve prolazio ispočetka. Sad s 33 godine razmišljam drukčije, sada bih. Ali, možda me za par godina opet prebaci i krenem nekim drugim svojim putem. Možda ću biti trener, možda sportski direktor, ne znam...

Nego, je li vam ikad palo napamet da karijeru završite u Dinamu?

- Ah... Znate što, ne znam. Iskreno, nisam o tome razmišljao. Imam nekih svojih ideja, ali ne bih sad o njima još htio pričati, bio bi to preveliki “boom”. Ali, saznat ćete jednog dana. Obećajem da ćete saznati među prvima, ha, ha, ha...

Najbolja veza svijeta

Što ova sadašnja generacija može napraviti na Svjetskom prvenstvu u Kataru? Dolazimo kao viceprvaci svijeta.

- Prvo treba napraviti dobru, lijepu atmosferu. Nažalost, ovoga puta nećemo imati previše vremena. Imamo ozbiljno dobru momčad. Samo da svi ostanemo zdravi. Sljedećih mjesec dana su jako, jako bitni. Za svakog igrača. Da svi uđemo u dobar ritam u svojim klubovima, te da se osjećamo mentalno spremni za veliko natjecanje. Nije isto ako igraš u klubu koji je pri dnu ljestvice ili kad si igrač u klubu koji se bori za vrh. Sve vrhunske reprezentacije imaju igrače koji igraju u vrhunskim klubovima. Tako da su psihološki drukčije spremni. Puno se toga mora poklopiti da budemo najbolji što možemo biti.

Nadodaje...

- Nitko na svijetu nema bolju veznu liniju od nas, Modrića, Brozovića i Kovačića. Svi u Rusiji mi kažu da imamo strašnu vezu, najbolju na svijetu. No, nisu tu samo vezni igrači. Moramo svi biti spremni - raditi. Kad smo svi skupa u sjajnoj atmosferi, kad radimo svi zajedno, teško nas bilo tko može pobijediti. Govorim o toj atmosferi, ali s velikim razlogom. Mi smo imali dvije različite atmosfere na Svjetskom i Europskom prvenstvu. Tu moramo biti iskreni. U Rusiji je bila sjajna, osjetilo se naše veliko zajedništvo, bili smo obitelj. Na Europskom prvenstvu nije bilo tako. Tamo smo bili onako, “malo jesmo, malo nismo”, pa se to odrazilo i na rezultatu. Sad je došlo dosta mladih igrača, željnih, gladnih reprezentativnih uspjeha. To je jako dobro.

Dejan Lovren i Luka Modrić

GORAN MEHKEK Cropix

Kako danas vidite izbornika Zlatka Dalića? Koliko se promijenio u ove četiri godine od Svjetskog prvenstva u Rusiji?

- Iskusniji je, kao i svi mi koji smo bili u Rusiji. Svi mi učimo na svojim pogreškama. Izbornik Dalić je jako puno toga vidio i naučio. Puno je toga i promijenio. Možda je sad čak i više, rekao bih, opušteniji. Nekad se izbornikovo raspoloženje odrazi na nas igrače. Kad je izbornik u nekom grču, onda smo i mi u grču. Ali, ostalo je ono njegovo najvažnije - čvrsto vjeruje u nas. A mi vjerujemo u njega. To je definitivno prava kombinacija.

Final Four nam je cilj

Protiv Danske danas i Austrije imamo se priliku plasirati na Final Four Lige nacija? Bilo bi to sjajno dostignuće, zar ne?

- To bi zaista bio veliki uspjeh. Da, to nam je cilj. Nikad nismo bili blizu toga u Ligi nacija. Sad zaista imamo velike šanse. Imamo ogroman motiv. Pogotovo sad protiv Danske, koja je trenutačno prva u skupini. Bit će teško, ali želimo pobijediti Dance. Dobri su, ozbiljna momčad, jako organizirana. Uvijek su bili teški za nas, sjetimo se samo Svjetskog prvenstva. Naravno, imamo motiv i revanširati se Austriji za onaj poraz u Osijeku. Ali, nećemo o Austrijancima, prvi su na programu Danci. Na njih smo koncentrirani, njih moramo pobijediti! - zaključio je Lovren.