Martin Erlić, nova snaga našeg nogometa, stoper talijanskog prvoligaša Sassuola, vinuo se iz pozicije diskretnog igrača u reprezentativca Hrvatske na jedinstven način, dokazavši svoje sposobnosti u objektivno izvanredno teškim okolnostima kao što su utakmice protiv Francuske i Danske u Ligi nacija. Pritom treba odati priznanje i izborniku Zlatku Daliću koji je, tko zna koji put, pokazao savršen osjećaj za lansiranje jednog, ipak, novaka u udarnu grupu reprezentativaca. Lijepo je rekao Saša Bjelanović, danas sportski direktor Istre 1961: "Rad i upornost, to je ime i prezime Martina Erlića".

I rad i upornost su talent

Zaista, vođen isključivo svojim instinktima, željom za dokazivanjem, fanatičnom upornošću i zdravim ambicijama, Martin Erlić pokazao je kako se snagom volje mogu ostvariti veliki dometi. Od dječaka iz zabiti jednog sela u Ravnim kotarima, u zaleđu Zadra, gdje nema ni kluba, ni nogometne škole, kroz brojne provjere, korak po korak, s najniže skaline izrastao je u stopera sjajne budućnosti.

JOSE BRETON Nurphoto Via Afp

- Toga dana, presretnog za mene, otišao sam igrati padel, dobio sam stotinu poruka na mobitel, javljali su mi da sam pozvan u reprezentaciju. Uf, ostao sam bez riječi, u trenu mi je prostrujilo sve što sam dotad prošao...

Ostao je na klupi protiv Austrije u Osijeku, izbornik Dalić najavio mu je da će dobiti priliku. I dobio ju je u Splitu protiv Francuske.

- Meni je to bilo kao iz najljepših snova. Nezamislivo, navijač Hajduka, pred punim Poljudom, ja u prvih jedanaest "vatrenih". Brat Luka se tada vjenčao, nikome nisam govorio, on se javio, poželio mi sreću. Cijela je obitelj bila na Poljudu. Onda je došla utakmica protiv Danske i pobjeda, pa trijumf na Stade de Franceu protiv Francuske.

Mundijal u Kataru, brončana medalja, doček u Zagrebu, pa u Zadru...

- A što sam mogao drugo, nego presretan zapjevati s bine zajedno s Mladenom Grdovićem.

Uslijedila je fešta u Tinju, a zatim nova epopeja naše reprezentacije: final four Lige nacija, srebrna medalja.

- Upao sam u posljednjoj minuti polufinala protiv Nizozemske. I onda smo primili gol, Nizozemci su izjednačili na 2-2. Ali, začudo, svi smo bili uvjereni da idemo u finale, nismo potonuli. Nevjerojatna je snaga u Modriću, Perišiću, Brozoviću i drugima. No, u finalu smo izgubili iz jedanaesteraca.

Martin s dvije velike medalje - brončane u Kataru i srebrne u Nizozemskoj - iz malog sela Tinj, osam kilometara od Biograda, novi junak Zadra i Dalmacije.

- Od malih sam nogu želio postati igrač, prihvaćao sam sve izazove, fokusiran na trening, silno motiviran. Kada me baš i nisu prepoznavali kao posebno nadarenog, tražio sam i našao svoj put. Jest, rad, upornost, mogu kazati fanatična usmjerenost, ali i to je svojevrsni talent.

Kao devetogodišnji dječak gotovo je svakodnevno pješačio iz svojeg sela Tinj do Raštana, sedam, osam kilometara stranputicom kroz polja, "u prvo vrijeme sa starijim bratom Lukom na trening", uz blagoslov oca Nina koji je dopustio avanturu u Raštanima tek kada se popravio u školi, pa su mu braća kupila prve kopačke.

- Na jednom turniru u Pakoštanima zapazili su me skauti Dinama, mene od rođenja zaljubljenog u Hajduk, i pozvali u Zagreb. Smjestili su me s drugim dječacima u "plavu kuću". Ćaća mi je na odlasku rekao: "Samo me nemoj poslije petnaestak dana zvati i plakati kako ti je teško", a ja sam mu uzvratio: "Neću, moj ćaća, nećeš se pokajati što si me pustio".

I nije se pokajao. Martin, najmlađi u obitelji, velika je potpora roditeljima, sestrama i braći. Erlićima nije bilo lako, preživjeli su ratne godine, okupaciju, Nino je obitelj odveo u Filip Jakov, a on je ostao braniti djedovinu. Okupatori su im sravnili kuću do temelja. Nino je sa sinovima sagradio novu, a onda je 1998. rođen Martin.

- Imamo OPG, bavimo se stočarstvom, vinogradarstvom i maslinarstvom. Ćaća je i mene natjerao da zasadim svoje masline. Uzgajamo trešnje, višnje, crveni i bijeli luk. Od malih nogu navikao sam raditi u polju.

Zahvala Vrsaljku

I sada tijekom odmora svaki put kada dođe kući u Tinj, Martin pomaže u radovima na polju, što izaziva veliku pozornost javnosti.

- Meni je to normalno, znam odakle sam, ali me fascinira kako se mnogi čude. Eto, da nisam postao profesionalni nogometaš, sigurno bih se bavio zemljoradnjom ili bih radio u nekoj tvornici.

Martin se iz "plave kuće" u Zagrebu preselio kod obiteljskih prijatelja i tamo je stanovao.

- Bili su vrlo strogi. Morao sam najprije naučiti lekcije za školu, pa tek onda odlaziti na trening. Prije svega obvezno namjestiti krevet. Morao sam rano biti kod kuće.

To mu nije smetalo, zahvalan je, stekao je naviku da prvi dođe na trening, uvijek zadnji odlazi, a i kod kuće je vježbao. Igor Cvitanović, tada trener dječaka Dinama (u Martinovoj klasi bili su Šemper, Moro, Sosa, Soldo, Brekalo...), ponudio mu je da nastavi u Hrvatskom dragovoljcu.

- A ja sam otišao u Rijeku, kod sestre. Tamo sam trenirao, ali imao sam problema s kukom, brzo sam izrastao.

I onda je stigao poziv iz Parme. Odlučio je krenuti u novo nepoznato jer "lako se snalazim, volim izazove". Kako je Parma izbačena zbog bankrota u četvrtu ligu (vlasnik kluba Calisto Tanzi sa svojim Parmalatom pao je u dugove od 100 milijune eura), Erlić je prešao u Sassuolo, igrao za "primaveru", pa posuđen trećeligašu Südtirolu.

- To mi nije smetalo, tražio sam klub u kojem ću igrati. U Bolzanu nisam igrao prvih pet, šest kola, to me motiviralo i postao sam nezamjenjiv.

Sljedeća etapa bila je posudba u Speziju gdje je okušao svoju snagu u Serie A, vratili su ga u Sassuolo...

- To je grad od četrdesetak tisuća stanovnika, najmanji koji ima prvoligaša u Italiji. Mi igramo u Reggio Emiliji, tamo je sagrađen novi stadion. Sassuolo je jedanaest godina prvoligaš, a vlasnici su iz obitelji Squinzi, imaju veliku građevinsku tvrtku Mapei. To je baš zdrav klub, odgajaju pa prodaju igrače, sada Frattesija u Inter, Berardija u Lazio, prije Raspadorija u Napoli, Scamaccu u West Ham, Locatellija u Juventus...

Martin Erlić zadovoljan je svojim statusom u Sassuolu, tamo se udomaćio, a pritom mu je mnogo pomogao Šime Vrsaljko dok su zajedno nosili dres tog kluba. I to ne samo savjetima, nego i podrškom. Erlić mu je zahvalan.