Sada bih trebao biti patetičan. Ali vjerujte mi, ne želim jer sam i kao igrač oduvijek zazirao od nje, kao i većina igrača s kojima sam dugi niz godina dijelio svlačionicu reprezentacije Hrvatske. Nitko od nas nikada, ali baš nikada, nije volio slušati priče o “dobrom otporu”, “maloj zemlji s velikim igračima”, “borbi Davida i Golijata” te slične narativne proze. Ma, što će mi to kad nisam pobijedio.
I zbilja mislim da nas je taj stav oduvijek gurao prema naprijed, gurao i u trenucima kad nas nije išlo kako treba. Gurao kad pet minuta prije kraja gubiš 1:3 u osmini finala Europskog prvenstva, protiv ekipe koja je od zadnja tri Eura osvojila dva, a “usput” je nadodala i jedno Svjetsko prvenstvo. Jebiga, Španjolci su bili bolji, a mi ćemo i dalje pričati o Semihu Sentürku, Rakitićevoj šansi ili sad o Kramarićevom promašaju. Uvijek smo davali sve od sebe, a ljudi su to cijenili...
Ne samo naši navijači, već i ljudi diljem svijeta, začuđeno se pitajući kakva je to u vama emocija zvana Hrvatska. Zato želim da i ovaj naraštaj koji nas je držao u nogometnoj ekstazi 120 minuta dobije dužno poštovanje, jer su nam priuštili trenutke koje je u jednoj rečenici najbolje opisao pokojni hajdučki junak Ivica Bukle Hlevnjak: ”Emocije su zajebana stvar!”
Fantastičan otpor
Iskreno, analizirati posjede, rotacije, pretrčane kilometre ili pak izborene kornere nemam namjeru, ma koliko god se urednik možda i bude ljutio na mene. Jer, vjerujte, teško mi je analizirati i interpretirati sve ono što smo vidjeli u toj za mene epskoj bitci, pa usudio bih se reći možda i najboljoj utakmici koju sam ikad gledao na europskim prvenstvima.
Ono što želim je da ovo bude priča o nevjerojatnom povratku, o fantastičnom otporu protiv reprezentacije za koju mogu samo reći - u smislu modernih nogometnih trendova - da bih volio da sve na svijetu igraju kao Španjolska. Neka ovo bude priča o Kapetanove 63 odigrane utakmice ove sezone za klub i reprezentaciju, prevedeno u 4.815 minuta na zelenim travnjacima od kraja srpnja prošle godine, zaključno sa susretom protiv Španjolske. Veliki igrač i još veći prvak, iz dalmatinskog kamena satkan, još nas je jednom nadahnjivao i usmjeravao.
Imamo izbornika
O sjajnoj budućnosti koju imamo s Gvardiolom na čelu, Bradarićem, Ivanušecom i ostalim mladima koji dolaze. O tome kako nećemo 'razapinjati' pojedince, jer samo iz svojih grešaka možemo naučiti sve što treba kako se one više ne bi ponavljale. O tome kako imamo izbornika koji može napraviti smjenu generacija bez rezultatskih poremećaja.
O nekoj neprikladnoj nogometnoj otkačenosti, s kojom smo umalo “ukrali” pobjedu Španjolcima. Na nekakav frajerski, uličarski način uz šarm već spomenute emocije koja osvaja nogometni svijet. I to u čudnim okolnostima jer smo prije početka same utakmice doživjeli ogroman šok neigranjem našeg (po)najboljeg igrača na ovom turniru - Ivana Perišića.
Pa dajte, na kraju sam siguran da nam se svima pred očima vrtio “ruski film”, odnosno da ćemo biti svjedoci novog sudbinskog poklapanja. Impozantna je slika ta akcija, koja se prelijevala s jednog kraja terena na drugi, poput nekakvog suludog ruskog ruleta, s nadom u srcu da će otići na našu stranu. Kažem, naučili su nas proteklih godina da svoje poštujemo, pa zato poštujmo i mi njih jer najlakše je razapeti, a danas je nekima to “lijepo” jer “smiruje” dušu. A i ja sam sve ove stvari odživio pa je ono što pišem, vjerujem, vjerodostojno i zanimljivo, jer “iznutra” je.
Na kraju, prilično sam optimističan jer vjerujem da imamo budućnost, da će uz mukotrpan i pošten rad opet doći i “srebro” i “bronca”. Ali prije svega toga, moramo poštivati sami sebe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....