Jalova završnica koju je Hrvatska iskazala protiv Engleske (0:1) nije bila stvar samo snage domaćina. Slična jalovost pokazala se i protiv Belgije (0:1), tek nešto manje i protiv slabije Armenije (1:1). Prisjetimo li se i kvalifikacijskih nastupa u ožujku, protiv Slovenije (0:1) i Cipra (1:0), očito je da u reprezentaciji nešto koncepcijski ne funkcionira…
Nakon favorizirane Engleske, Češka i Škotska spadaju u krug suparnika čiji je kvalitativni okvir sigurno dohvatljiv Vatrenima. S takvim suparnicima Hrvatska je uspješnija i efikasnija, za razliku od onih u Ligi nacija. To je logika vrijednosne zbilje reprezentacije...
U kvalifikacijskom ciklusu za ovaj Euru, protiv selekcija sličnih vrijednosti (Wales, Slovačka, Mađarska), u ožujku 2019. debitirao je i Bruno Petković, koji je igrao odličnu sezonu u Dinamu. Dobru formu potvrdio je tijekom 7 nastupa s 4 pogotka i asistencijom. Najdojmljivija mu je partija bila, kao i momčadi, u Slovačkoj, kada se slavilo 4:0. U drugoj dobroj partiji protiv Mađara u Splitu pogodio je dva puta u 3:0, a u odlučnom dvoboju sa Slovacima na Rujevici jednom. Prilično je očito da je Petković bio vrsnog učinka u dobroj igri momčadi. Je li to posljedica njegove igre ili je momčadska forma posljedica njegov izvrsnosti? Bit nogometa je da momčad dobiva i gubi.
Brojke ukazuju da je Petković svoju najbolju formu u Dinamovom uzletu u Ligi prvaka jeseni 2019. godine (Atalanta, Šahtar…) poklopio s kvalifikacijskim reprezentativnim nastupima (9. - 11.mjesec) s 4 zgoditka i 1 asistencijom. Nakon toga forma i učinci bili su mu manje uspješnosti, uz dosta uspona i padova, dijelom i zbog ozljeda. To mu se prelilo na reprezentativni status jer je od jeseni 2020. igrao samo 5 od 11 utakmica, ukupno 152 minute (prosjek 30 minuta). Izuzmemo li prijateljski ogled sa Švicarskom (57 minuta), u 4 utakmica Lige nacija skupio je tek 95 minuta (samo jednom starter), uz prosjek igre 23 minute. Postigao je jedan gol i to u najlošijoj predstavi Hrvatske, u Portugalu (1:4)...
Je li pretenciozno razmišljanje da se jalova igra Hrvatske poklapa sa slabijom formom Brune Petkovića? Ili je bliže istini da on u reprezentaciji ne igra učinkovito kao prije zato što momčad nije u dobroj formi? Analiziramo li njegove nastupe u Dinamu, prije svega u Europi, primijetit ćemo da je Petković postigao 4 pogotka u 10 utakmica i doprinio je modrom proljeću u Euroligi. No, sudjelovao je i u ispadanju za Ligu prvaka, u porazu od Ferencvarosa. To snaži tezu da je Petković učinkovitiji kad mu je momčad u dobrom tonusu i on doprinosi njenom uspjehu. Može li onda Petković biti igrač koji bi igru Hrvatske u idućim utakmicama mogao učiniti efikasnijom? Dojam je da za njegov važniji doprinos ključno da Dalićeva momčad kolektivno bude bolje forme. Mogu li se poklopiti te situacije? Protiv Čeha je to jednostavno nužnost, ali može se dogoditi uz neke preduvjete.
Petković nije klasičan centarfor-golgeter. Njegove su brojke solidne u Dinamu (120 utakmica, 39 golova i 33 asistencije), ali bočni napadač Mislav Oršić je efikasniji, u 137 nastupa postigao je 58 golova, uz 26 asistencija. Upravo efikasnost suigrača (Olmo i drugi), te njegove asistencije (u HNL-u 75 utakmica ima 25 golova i 24 asistencije), odaju suštinu uloge Petkovića u momčadi u kojoj nastupa. Zato se čini uvjerljivim teza da je Petković potreban Vatrenima da budu opasniji u napadu, ali i da su oni potrebni njemu da se razigra. Kako se to može učiniti, ako se prisjetimo ponajboljih partija Petkovića u reprezentaciji odnosno u Dinamu kroz Europu? Svakako ne u defenzivnoj igri ili na preskakanja s dugim ispucavanjima…
Petković najbolje funkcionira u kombinatorici, dakle, igri s posjedom u kojoj će biti referentna točka u napadu. Petković voli prići lopti na okomiti pas vezista. Potom ili razigrava s vezistima (pas naprijed) ili polaže na bok te trči u kazneni prostor. Druga opcija je da visoku loptu spušta suigračima ili je prima i čuva dok se ostali ne priključe. Treća je opcija slična onoj što radi Kane u Engleskoj, dakle, spušta se po loptu i izvlači stopere, da bi stvorio prazne prostore za utrčavanja krila ili ofenzivnijih veznih igrača. U svakoj opciji s Petkovićem se prije realizatora dobiva (su)konstruktora napada. S obzirom na siromaštvo ideje u ofenzivnoj djelu Hrvatske, čini se da je to karta na koju sada može igrati Dalić. To, dakako, iziskuje suigrače koji će napadati te prostore, dakle, neće samo tražiti loptu u noge i onda ići u prodor. Perišić i Rebić, kao i Brekalo i Oršić sa svojim vrlinama, mogli bi biti te opcije, istovremeno i Vlašić (ili Kramarić) kao aduti između linija. I još nešto važno kada Petković igra, a to je kontinuirano ubacivanje igrača kroz sredinu, a ne samo krila. Kad prima loptu u gužvi ispred kaznenog prostora suparnika, Petković ima brza i sjajna razigravanja kada ima dva ili tri rješenja. To znači da se više vezisti moraju uključivati u završnicu, a da bi se time pojačala efikasnost odnosno opasnost za suparnika.
Ono što treba imati na umu, Petković je u Ligi prvaka s Dinamom prošle sezone pokazivao izvrsne stvari jer je često napadao prvu stativu nakon prodora s boka i odvlačio braniče, time oslobađao prostor suigračima. Djelovao je moćnije i u skoku, što nam ukazuje da je imao drugačiji ritam pristupa i tonus. Taj je ritam sada na ovoj razini turnira prijeko potreban. I Petkoviću i Hrvatskoj. Češka i Škotska će nam pokazati je li to zapravo rješenje ključnih frustracija Dalićeve selekcije. Jer ako nema tog rješenja s tim suparnicima, onda...