Junak pobjede u cijeloj je karijeri zabio samo tri gola za Hrvatsku: Je li sad konačno pronašao ‘pravi osjećaj‘?

Dok lopta ulazi u gol, gubi se vrijeme za igru, znao je u svoje vrijeme Zvonimir "Amigo" Magdić do apsurda tjerati priču o nogometnoj romantici. Opčinjen lucidnim "desetkama" i suzdržan prema ubojitim "devetkama", fasciniran tunelima i sombrerima, zaljubljen u ples s loptom, a rezerviran prema statistici, najveći romantičar među nogometnim novinarima nacrtao je savršeno koordinatno polje za karijeru Matea Kovačića.

Tri gola, dakle, u 92 nastupa za nacionalnu momčad do utorka je postigao Mateo Kovačić. Bez uvrede, ali svaka bolje naoštrena sjekira s brojem šest na leđima u 90-ak nastupa stigla bi ili prestigla skromni golgeterski učinak nogometaša koji je od malih nogu odgajan da na terenu bude slobodan i kreativan. Da se ponaša kao ideolog igre sa svim ovlastima, mozak momčadi s povlasticom da se ne ubija od napora u obrani, onaj koji razmišlja za druge i uklizavanja prepušta suigračima sa zakržljalim smislom za nogometnu avanturu.

Marcelo Brozović i Mateo Kovačić

TOM DUBRAVEC Cropix

Godinama ista zamjerka

Po takvog su "turbo limača" prije 11 godina Interovi emisari došli u Maksimir. Jedva punoljetni Kovačić igrao je tada već drugu seniorsku sezonu za Dinamo i za klub postigao šest golova. Izgledao je tih dana kao kompletan paket, znalac i strijelac u istoj koži, sretan spoj Pirla i Lamparda, ali milanski zrak mladom igraču u početku baš i nije odgovarao. Nakon što je prvu punu sezonu među "nerazzurrima" završio bez pogotka na računu (35 utakmica), Walter Mazzarri i njegov nasljednik na klupi Roberto Mancini počeli su ga vraćati navikama iz juniorskih dana i gurati bliže kaznenom prostoru. Rezultat? Osam golova u 44 nastupa sljedeće sezone. U ljeto 2015. godine Florentino Perez je povjerovao da se s takvim talentom isplati kockati i Interu je za transfer izbrojao 38 milijuna eura (izvor: Transfermarkt).

Za tri madridske godine Kovačić je skupio impresivan fond utakmica i privatnu trofejnu riznicu zatrpao medaljama (tri Lige prvaka), ali Real je napustio u gorko-slatkom raspoloženju jer dotad je svijet već odustao od maštarije o Kovačiću kao sljedećem Zidaneu ili barem Zizouovoj vjernoj kopiji. Njegov je nogomet u okruženju tolikih briljantnih igrača možda postao zreliji i pametniji, ali javnost se već konsenzusom složila da hrvatski playmaker zapravo stagnira i tapka u mjestu dok s klupe čeka da se Luka Modrić, Toni Kroos i Casemiro napokon umore i prepuste mu nešto više od mrvica minutaže.

U ljeto 2018. godine, suočen s prijetnjom da će izgubiti mjesto u nacionalnoj momčadi, Kovačić je zaključio madridske nevolje u raju i potražio azil na Stamford Bridgeu. Sletio je u londonski "posh" kvart kao najskuplja hrvatska zvijezda uopće (45 milijuna eura platio je Chelsea), ali na formiranje cijene više je utjecao imidž Reala kao najskupljeg svjetskog izloga, nego Kovačićev nogomet. Čak i kada su zakrpe na dnu rostera - najsvježiji primjer Martina Odegaarda za kojeg je Arsenal platio 35 milijuna eura - igrači "kraljevskog kluba" ostaju astronomski skupi. Neki engleski "punditi" poput Stevea Nicola, igrača Liverpoola iz osamdesetih, definitivno nisu blagonaklono dočekali Kovačića u Chelseaju. A Nicol je samo glasno govorio ono što su mislili mnogi među nama.

"Toliki novac za Kovačića? Molim vas, može li me netko prosvijetliti i objasniti mi što on točno čini na terenu za 40 milijuna funta... Jer ne zabija golove, ne asistira, nije defenzivni vezni i ne ubija suparnika svojim dodavanjima", taksativno je nabrajao Nicol.

Ako su u međuvremenu komentatori ublažili retoriku, učinili su to pod dojmom otmjenih trofeja koje su Maurizio Sarri (Europska liga) i Thomas Tuchel (Liga prvaka) isporučili klubu, a ne zbog Mateova podizanja standarda. On je za nepunih pet sezona u Chelseaju postigao šest golova.

"Kova reinvented"

S takvim predznanjem planet nogomet ostao je iskreno zatečen golgeterskom eksplozijom 28-godišnjeg igrača u utorak. Je li ovo u Bursi bio raritetan prizor - upravo je kraj nas proletio Halleyev komet i reprizi spektakla možete se nadati u sljedećem životu - ili smo na pragu nečeg uzbudljivog i novog što bi moglo stati pod radni naslov "Kova reinvented"? Pričekajmo nastavak Chelseajeve sezone pa ćemo biti pametniji.

Dotad se pred nabujalim golgeterskim apetitom Matea Kovačića i Scotta McTominaya zaustavimo kao pred simpatičnim ekscesom. Ako vam je promaklo, škotski reprezentativac, vezni igrač Manchester Uniteda, do vikenda je vjerno slijedio navike starijeg hrvatskog kolege. Puno je radio u obrani, odricao se od ovozemaljskih radosti u igri i smjerno postio svaki put kada bi se približio kaznenom prostoru. U 37 utakmica za Škotsku postigao je jedan jedini gol.

Onda je u subotu ušao s klupe i utrpao dva Cipranima (3-0) pa tri dana kasnije oba gola Španjolcima (2-0). "Football, bloody hell", rekao bi na to Sir Alex Ferguson, čovjek koji je klinca rođenog u Engleskoj nagovorio da prihvati poziv očeve domovine...