Neće ni Zlatko Dalić, niti Ivica Olić ovim tekstom dobiti alibi, jer uvjet preuzimanja odgovornosti vođenja dvaju selekcija hrvatskog nogometa sa sobom neupitno nose i veliku odgovornost, međutim, ako im se putem ne omogući da rade ono što moraju, i prepusti im se da samo nose hrvatski nogometni Atlas na leđima sami, onda ćemo ući u problem koji bi mogao imati dalekosežne posljedice...
Nije ovo, pritom, niti defetistički esej kraja hrvatskog nogometa kakvog poznajemo, ali doista živimo u trenutku u kojem se moraju osvijestiti uvjeti rada i proizvodnje, a posljedično i manjka stvaranja osnovne nogometne sirovine, koja ima važnu ulogu nošenja ovjenčanog hrvatskog nogometa u bližoj i daljnjoj budućnosti. Ovo je, ujedno, i poziv svim ključnim institucijama, na čelu s HNS-om i predsjednikom Marijanom Kustićem, da se napokon stvore preduvjeti kako famozna hrvatska improvizacija danas-sutra ne padne ničice pod jasnim strategijama drugih koji nemaju toliko talenata, ali imaju nešto vrlo važno: ulaganje, promišljanje, smjer kojim se krči put prema hrvanju s velikima, a sukladno time i opipljivim rezultatima u europskom i svjetskom nogometu.
Zasad, pustimo sa strane kolaps hrvatskih klubova u Europi, iako je i on indikativan za ovu temu, ali kada krenemo secirati dublje, a posebno kroz razgovore s ljudima koji višegodišnje rade u posebice klupskim sustavima i podizanju mladih, onda, primarno, dolazimo do ključnih problema. Istina, možemo pričati o sportskim direktorima koji znaju nauštrb davanja prilika mladima klub nakrcati ostarjelim (inozemnim) igračima suspektne, ali (kao) dovoljne kvalitete za preživljavanje u hrvatskom elitnom razredu nogometa, no i tome se da lako doskočiti stopiranjem širenja dozvoljenog broja stranaca, o čemu je, inače, bilo riječi i za - drugoligaško društvo, što je doista nonsens.
Stvar se ne pomiče s mrtve točke
U ligi koja je praktički amaterska gurati takvu agendu, teško je naći bilo koji argument za poticanje dodatnog podizanja broja stranaca. Drugo, a mnogo važnije, čini se nužnim pronaći rješenje kako nadomjestiti eutanaziju tzv. B-momčadi, koje su bile prilično produktivne u premošćivanju jaza između juniorskog i seniorskog sastava, lakmus papir, ali i podizanje vrijednosti igrača kako bi lakše stupili na veliku pozornicu. Teško je ne vidjeti kako je upravo ta odluka direktno utjecala na proizvodnju, pogotovo kod najvećih stvaratelja, s naglaskom na klub u kojem je tako nešto najviše vidljivo - Dinamo. O tom problemu, konačno, bunu je digla i Benfica, o čemu govori i tekst ispod ovog.
O tom problemu, manje ili više glasno, unutar našeg nogometa priča se dulje vrijeme, međutim, stvar se ne pomiče s mrtve točke. Pa sada Dalić javno govori da je reprezentacija u problemu zbog manjka proizvodnje u HNL-u, a vidi se i na rezultatima mlade reprezentacije da stvar ne samo kašljuca, već joj prijete ozbiljni respiratorni problemi.
Takvi argumenti zovu na uzbunu. I ne smiju se zaobići. Inzistirati da bi klubovi sami trebali pronaći svoje klubove-satelite pritom ne drži vodu, jer tako nešto nije jednostavno, prilično košta, a i nije ostvarivo u širem ešalonu, ako izuzmemo vodećih nekoliko klubova. Dodajmo svemu i stare dobre infrastrukture, pa i manjka sredstava za kvalitetne trenere i rad s klincima, i dolazimo do točke pucanja. Nužno je, dakle, čim prije sjesti za stol i pronaći rješenje - Savez, klubovi, svi. Jer, skrivanje iz Rusije i Katara odvest će nas u slijepu ulicu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....