Financijske “grijehe” za koje je osumnjičen velikan arapskih vlasnika Manchester City teško je pobrojati, nije prvi put da im svjedočimo i pritom se neizbježno susrećemo s omraženim pojmom bogatih rasipnika. Financijski fair-play (FFP) u proširenom značenju trebao bi osigurati ekonomsku nogometnu pravdu. Kršenje istog u teoriji podrazumijeva širok raspon kazni, od novčanih do eliminacijskih. A u praksi - povijest je pokazala - FFP je pojam oštre retorike i mekog djelovanja. To je pravilnik čije nepoštivanje podrazumijeva zastrašujuće posljedice, ustvari rijetko kada provedene kao u nedavnom slučaju Juventusa, ili pak provedene u bezazlenim razmjerima. Laički rečeno, FFP je pas koji zasad više laje nego što grize, poznato nogometno lice to je ustanovilo davnih dana.

afp

- Kazne FFP-a su sofisticirane, komplicirane i nemaju previše smisla. Priznajem da ja ne razumijem taj koncept, mnogi drugi također. Evo, izaći ću na ulicu i pitati stotinu ljudi što misle o kaznama u kontekstu poštene igre, mislite da bi mi netko znao objasniti išta o tome? Ja, koji sam u tom poslu, nisam ih u stanju objasniti. Stvarno vam kažem, to nitko ne razumije - rekao je Arsene Wenger još 2014., dok je trenirao Arsenal.

Wengerova premisa, pokazat će se točna ‘u slovo’, posebno je težila u datom trenutku, jer upravo 2014. prvi put su klubovi koji nastupaju u UEFA-inim natjecanjima, dakle Ligi prvaka i Europskoj ligi (Konferencijska nije postojala), bili primorani dopustiti UEFA-i pregled klupskih knjiga u skladu s FFP-om. Skup tih pravila utvrdio je Michel Platini, akciju je najavio kao prestižni projekt koji definira njegovo presjedanje čelnom nogometnom organizacijom. O tome kakva je Platini “poštenjačina” kasnije su se snimali dokumentarni filmovi, a te 2014. godine, nakon što su klupske knjige u razdoblju od 2010. detaljno pregledane, otkrilo se da mnogi klubovi i ‘fer igra’ ne idu u istu rečenicu. Pogađate, u prvom su planu bili Manchester City i Paris Saint-Germain, a njihovi slučajevi jasno će naznačiti zašto u kontekstu FFP-a često govorimo o lavežu bezopasnog psa.

Quide voluptiis dunt ati quatur? Ipsapel intiand ignimil in nimus secae prae. Modio.

afp

Činjenice su sljedeće: Man. City je samo u prve dvije godine (2010. i 2011.) analiziranog razdoblja zabilježio nepunih 500 milijuna eura deficita. Pravila FFP-a tada su dozvoljavala 60 milijuna eura deficita, naravno da City do 2014. nije stigao “izmisliti” 440 milijuna pokrića. Znate li kako su ‘Građani’ kažnjeni? “Strahovita” novčana kazna iznosila je 60 milijuna eura. Zloglasna kazna o mogućoj eliminaciji s međunarodnih natjecanja svela se na ograničenje prijave. U prijevodu, City je smio koristiti 21 igrača u Ligi prvaka, dok su “čiste” momčadi mogle prijaviti njih 25.

Istovremeno, PSG se igrao s raznoraznim ugovorima i putem istih povećao svoje prihode. Radi se o umjetno napuhanim sponzorskim ugovorima - u ovom slučaju s Katarskom turističkom upravom (QTA), koja je s Parižanima potpisala “Sporazum o promicanju imidža Katara”. Tim ugovorom QTA je krcala 215 milijuna eura PSG-u na godišnjoj bazi. Za usporedbu, jedan Bayern München tada je od glavnog sponzora (Deutsche Telekom) zarađivao 29 milijuna eura godišnje.

fdgfdgfghfh

Dakle, pariško-katarski posao podrazumijevao je suludu količinu novca, daleko višu od onoga što tržište može podnijeti i nadasve nedosljednu bilo kakvoj logici katarske tvrtke ulagača: PSG nije morao promovirati njihov logo, nije imao čak ni link na QTA na službenim stranicama, nije imao obvezu reklamiranja tvrtke na stadionu. U preliminarnom završnom izvješću istražitelji su utvrdili da je “maksimalna fer vrijednost ugovora s QTA-om iznosila 3 milijuna eura”, izvještavao je njemački Spiegel na temelju otkrića Football Leaksa. U konačnici, PSG je 2014. dobio jednaku kaznu kao i Manchester City, premda se realna vrijednost ugovora naspram sklopljenog ugovora razlikovala u stotinama milijuna eura, s kojima je klub bezbrižno mogao raspolagati.

Kako su Man. City i PSG prošli gotovo pa neokrznuti? Dovoljno je reći da informacije do kojih je došao Football Leaks govore o mnogim tajnim sastancima čelnih ljudi UEFA-e i navedenih klubova. Jedan takav održan je u Nyonu 27. veljače 2014., prisustvovali su generalni direktor PSG-a Jean-Claude Blanc, predsjednik kluba Nasser Al-Khelaifi, prvi čovjek Platini i tadašnji glavni tajnik UEFA-e, a danas njezin predsjednik Gianni Infantino. Isti taj Infantino za vrijeme slučaja dopisivao se s rukovoditeljima Man. Cityja putem e-mail poruka. U jednoj im je poručio: “Znate da mi možete vjerovati, budimo pozitivni”. Brian Quinn, glavni istražitelj UEFA-e, podnio je ostavku istog dana kada su na adresu PSG-a i Man. Cityja stigli izvještaji istražnog vijeća. Quinn ih nije potpisao (nego njegov nasljednik Umberto Lago), smatrao je kaznu preblagom u odnosu na veličinu kršenja pravila. Što se u međuvremenu izdogađalo iza kulise ostaje nepoznanica, ali odgovor na pitanje s početka odlomka sam se nameće...

Zbog prevelikih troškova kazna Galatasarayu, Bursasporu, Trabzonsporu i Levskom iz Sofije iznosila je 300 tisuća eura, nešto manje platili su ruski Zenit, Rubin Kazan i Anži. Jedino je Malagi zabranjen nastup u europskim natjecanjima u sezoni 2013./14., klubu koji nije mogao nanijeti ni približnu štetu tržištu u odnosu na City i PSG. Glasnoj akciji financijskih magova svjedočili smo i prošle godine, kada je utvrđeno da su mnogi klubovi zabilježili prekoračenje dozvoljenog gubitka u razdoblju od 2018. godine. Kazne? PSG je morao isplatiti 10 milijuna eura, Roma 5, Inter 4, Juventus 3,5, a Milan 2 milijuna. Bešiktaš je kažnjen sa 600 tisuća eura, Marseille i Monaco s po 300. Što takav sitniš predstavlja velikanima? Prosječni Hrvat na novčaniku teže osjeti kaznu za nepropisno parkiranje nego što u većini slučajeva osjete klubovi nakon zloglasne analize (ne)poštivanja financijskog fair-playa.

Manchester Cityju zbog kršenja FFP-a zabranjen je nastup u međunarodnim natjecanjima od 2020. do 2022., a ako nas sjećanje ne vara, igrali su u Ligi prvaka, i to u finalu i polufinalu. Zašto? Jer je žalbeno vijeće ustanovilo da je UEFA-ina istraga trajala predugo da bi se utvrdili najteži prekršaji, pa je klub izbjegao najstrože kazne. U prijevodu, zastara.

Nadalje o FFP-u: Todd Boehly kao vlasnik Chelseaja potrošio je 600 milijuna eura u dva prijelazna roka, ali dugogodišnji ugovori (čitaj: rupa u zakonu) koje je ponudio novitetima omogućit će mu da razvodni troškove na više godina, dovoljno da u klupskim knjigama uravnoteži bilancu i ispuni zahtjeve FFP-a.

Predsjednik Barcelone Joan Laporta prošle godine nije smio registrirati igrače, pa je prodao raznorazna klupska vlasništva da bi uravnotežio bilancu i na kraju ipak registrirao Lewandowskog i družinu prošlog ljeta plaćenu 160 milijuna eura. Možda će im se zbog toga jednog dana suditi, možda neće. Možda će proći kao Juventus početkom ove godine, možda je slučaj Stare dame kao dosad neviđena pojava zaista prekretnica. Zasad svakako ostaje činjenica da su mnogi klubovi izbjegli teške posljedice, a istovremeno sagradili megamomčad, koja bi idućih godina mogla vladati Europom ili je u međuvremenu već zavladala. Ekonomska nogometna pravda? “Priznajem da ne razumijem taj koncept”.