Po čemu će se pamtiti Sammir? Po tri velike utakmice i bezbroj incidenata

Došao je na mala vrata, na posudbu iz Atletica Paranaensea, da bi ostao sedam godina. Neki će ironično reći - 'sedam godina nesreće’.

- Ja sam Mamiću rekao da ga zadrži, vidio sam ga na deset minutra i bilo je dovoljno da shvatim da mu treba pružiti šansu - pohvalio se nedavno Branko Ivanković, pričajući o Sammiru. Ostao je, kasnije ga je Dinamo otkupio za 1,4 milijuna eura od brazilskog kluba i tu je krenula priča o Sammiru. Duga saga, zbog koje su padali treneri i autoriteti, odlazili igrači, zbog kojega je Zdravko Mamić zaratio s pola Hrvatske, zbog kojega je Dinamov gazda, ne može od toga pobjeći, radio skupe kompromise. Nadajući se da će on jednom, bilo kada, ali jednom sigurno, postati novi Luka Modrić, postati igrač od 15-20 milijuna eura. Po talentu je to mogao biti.

- Sammir će biti naš najskuplji igrač u povijesti - rekao je toliko puta Zdravko Mamić, papir i internet svjedoci su vremena, od toga se ne može pobjeći. Kao što su i mnogi igrači koji su s njim igrali govorili da su rijetko igrali s boljim. A sad će čini se otići iz iz Dinama kao što je i došao, na mala vrata. I, što ćemo od njega pamtiti, što će nam prvo biti pred očima kad za nekoliko godinu počnu priče 'sjećaš li se Sammira’? Nedvojbeno, sjetit ćemo se Brazilca koji drugačije udara loptu, koji zna nogomet i koji je morao i trebao biti jedan od onih čija fotografija stoji u albumu s ostalim Dinamovim legendama. Ali nije to postao... Sjetit ćemo se Werdera, Villarreala i Malmöa, tri njegove velike utakmice u sedam godina. Trebali smo se sjećati još puno takvih utakmica. Ali ih se ne sjećamo! Jer, onako na prvu, ipak ćemo se sjećati Sammira, momka kojega su nekritička klupska politika, ali i vlastiti karakter stajali velike karijere. Nesportski život, asocijalna narav, dečko koji je više na treninge dolazio mamuran nego oran, dečko koji nije shvaćao da se mora promijeniti i da će jednom sve to doći na naplatu.

Imao je sve predispozicije da se upiše na visoko mjesto u klupskim analima, na kraju je dobio 'nogu u stražnjicu’. I njemu je tih sedam godina odavno postalo predugo, htio je otići već toliko puta, vjerujući da je prerastao Dinamo. Ucjenjivao je klub, bio nesretan... Jednog dana će shvatiti da mu nigdje nije bilo bolje nego u Dinamu, u Zagrebu. Iako je u sedam godina odigrao samo tri velike utakmice, nekoliko vrlo dobrih i ostao puno više zapamćen po velikim incidentima.

Filho, sin, kojega se i otac odriče!