Ovakva Hrvatska neće vidjeti Brazil: Nema naznaka trijumfalnog kraja kvalifikacija

Kazao nam je domaći čovjek u Vaduzu:

- Nismo vjerovali da će se Modrić i Mandžukić pojaviti. Mislili smo da će eskivirati.

Premda ih ne treba podcijeniti (igrali su 1:1 s Latvijom i Slovačkom), to je realna nogometna percepcija Lihtenštajna i Hrvatske. Čak nije problem što je takav rival svladan golom u 86. minuti, međutim, nismo vidjeli oporavak Vatrenih nakon lipanjskih frustracija, niti najavu uspješnog kraja kvalifikacija, crvena lampica i dalje gori, ništa drugo nismo u prilici konstatirati doli - s ovakvom igrom Hrvatska neće u Brazil. Kad se i stvore šanse realizacija je slaba, a defenziva žešći horor. Osim što je Eduardo da Silva potvrdio klasu, koja zapravo nije trebala biti sporna, ništa ohrabrujuće nije se dogodilo. Jeza nas hvata kad jedan Lihtenštajn probija i bokove i sredinu, što god treba, niže prilike i zabija. Ako znamo da to nije iznimka nego postaje pravilo, što li će biti sa Srbijom ili Belgijom?

Ti skupi Vatreni u Vaduzu su izgledali kao "hakleri sa školskog", svi bi u napad nitko u obranu, a kad se i izigra prigoda puca se bez koncentracije, šanse se troše kao iz zafrkancije. Momčad je natjecateljska poput Harlem Globetrottersa, kompaktna kao rakova djeca. Kad pitate igrače za ozračje u svlačionici javno će reći da vlada harmonija, ali po onome što vidimo na igralištu imamo pravo sumnjati. Ili ostati u dilemi zašto, primjerice, Mandžukić već drugi put nije angažiran na razini borbenosti u Bayernu? Došlo je do toga da nema tako slabih protivnika koji ih neće kazniti.

Igor Štimac je pred presudom. Potrošio je utakmice za davanje šanse mladima, za miješanje i traženje, slijede dvoboji u kojima Hrvatska mora biti moćna, a sada to nije. Javno je iskritizirao pojedine igrače, nezadovoljan nekim fazama igre posezao za eksperimentima, na kraju će se vjerojatno za Beograd vratiti starim snagama, ponovno će igrati Strinić, Perišić i Šimunić. Ako ne iznenadi s Rebićem... Za neke je to lutanje, međutim, ne treba zaboraviti da je Marcello Lippi izvrtio gotovo pedeset igrača, od toga nekoliko lijevih braniča dok nije našao Grossa, ekipu i osvojio Svjetsko prvenstvo 2006. A mnogo je bio iskusniji i veći trener od aktualnog hrvatskog izbornika.

Premda smo prije godinu dana držali da imamo u načelu posloženu momčad, ispravno je bilo Štimčeve razmišljanje da joj treba povećati limite i učiniti sudionikom završnica velikih natjecanja, a ne samo akterom u skupini, koliko god smo svjesni i nedostataka, u prvom redu brzine na ofenzivnim bokovima. Ipak, sve to treba raditi da se ne naruše balans, kohezija i u bitnome rezultati, forsiranje mladih može dugoročno doći na naplatu, no za Brazil trebaju nam igra i kompetitivna postava odmah.

Ispada, eto, da kad god je utakmica igrači su nespremni, umorni, stalno nešto ne valja. S kuknjavom treba prestati i vratiti se pravom nogometu. Brine što je lopta "osvetoljubiva", kad joj ne pristupaš na pravi način zna te kazniti. Tješi što nema rivala kojeg ova Hrvatska ne može pobijediti. Ako je prava.

Pitate li nas jesmo li optimisti za plasman na SP, odgovor je DA. Na temelju posljednjih nastupa sigurno ne, no Vatreni imaju veću kvalitetu. Ili je to samo navijačko razmišljanje?

Štimac to mora iz njih izvući. On je na potezu da pokaže koliko vrijedi kao trener. Danas će neki kazati da Kockasti tonu sve dublje, no brzo se to može okrenuti, jedna vrhunska partija i sve se mijenja. Ostalo nam je uzdati se u riječi Josipa Šimunića:

"Kad je najteže, mi smo najjači. Tako će biti i sada".