Sati prolaze, dani prolaze, a sve više naviru sjećanja na neponovljive i nezaboravne trenutke provedene s velikanom sportskog novinarstva Tomislavom Židakom. Jučer sam evocirao uspomene na Tomicu s čovjekom koji ga je uz Miroslava Redea doveo u Sportske novosti. O Milivoju Nikoliću se radi, novinaru koji je danas u mirovini, ali i dalje dolazi na svaku utakmicu Dinama u Maksimiru.
Ništa mu nije bilo teško
Nik, kako ga oduvijek zovemo, bio je i prvi urednik našem Žiletu...
- Josip Feldbauer bio je trener Kašine, kluba u kojem je igrao Tomica. Miro Rede i Feldbauer igrali su u Lokomotivi, bili su prijatelji. Jednog dana Redeu i meni došao je Feldi i rekao: “Imam jednog dečka koji je talentiran i želio bi se baviti sportskim novinarstvom.” Rekli smo mu “dopeljaj ga” - sjeća se Nikolić.
Kad se Židak uspeo na četvrti kat tadašnjeg “starog” Vjesnika, Nikolić i Rede su ga poslali tamo gdje su uvijek išli novinarski šegrti, u rubriku “Izdanja” koju je vodio Duško Popović, “ravnatelj katedre” za mlade novinare.
- Tada je bilo tako, prvo si zanat morao ispeći u “Izdanjima”. Tomica je jedno vrijeme uređivao izdanje za Sloveniju, a onda sam ga jednog dana pozvao i rekao mu: “Mali, ideš u nogometnu rubriku.” Skoro je pao u nesvijest od sreće. Sjećam se da smo ga tada prozvali “kostur iz Kašine”, jer je bio užasno mršav.
Priča Nik kako je Tomica bio od starta iznimno ambiciozan i da se odmah moglo vidjeti da ima “ono nešto”.
- Želio je putovati svuda, ništa mu nije bilo teško. Nije pratio samo nogomet, nego i druge sportove. Tada Sportske novosti nisu baš bile financijski tako moćne, pa smo mu za putovanja pronalazili sponzore, a pronalazio ih je i on sam. Od prvog dana pokazivao je inicijativu, imao je ideju, snagu, želju i volju, tako da smo ga zato i uključili u nogometnu rubriku.
Prve velike novinarske radove Židak je počeo stvarati za vrijeme one šampionske generacije Dinama 1982. godine pod vodstvom Ćire Blaževića. Ali pomalo je palo u zaborav da je velikan Tomica tih godina bio i urednik Zagrebačkog SPON-a. Tako se, naime, zvao umetak koji je “izmislio” Janko Goleš, a jednom tjednom izlazio je u Sportskim novostima, te novinarski odudarao od klasičnih Sportskih novosti. Dakle, već prije 35 godina Tomica je bio vizionar, jer u tom umetku su se prvi put počele objavljivati sportske priče intrigantnijeg sadržaja, na tragu onoga što se objavljuje u vrijeme sadašnje. Tada su pod vodstvom Židaka Zagrebačkom SPON-u pisali tada mladi novinari, današnji glavni urednik SN-a Mario Zorko, zatim Mladen Bariša, Boris Ćosić, pisac ovih redaka...
- Pokojni Ivan Topić i ja pratili smo Dinamo te 1982. godine, ali Židak je uskakao, znao je napisati spektakularne priče, svaku šansu je iskoristio.
Židak je prvi počeo pisati o intrigantnim transferima, volio je događaje “iza kulisa”.
- Tu se Tomica počeo kaliti, ništa mu nije bilo teško... Brzo je napredovao, već je 1990. godine bio na Svjetskom prvenstvu, i to u - Napulju! Branko Stipković i ja pratili smo reprezentaciju tadašnje Jugoslavije, a on je pisao o svemu ostalom. Sjećam se da nam je ispričao priču kad smo se sreli u Rimu da je u Napulju skoro poginuo! Tražeći prave priče ulazio je u razne prčvarnice, sretao razne i opasne ljude, a sve te događaje pretvarao je u spektakularne priče. Njegov talent, upornost i znanje su se pokazali u pravom svjetlu. Bio je nezaustavljiv. Kako je bio nezaustavljiv, tako je i prerano otišao.
Penziju ne bum dočekao
Veli Nik kako ga je često želio zaustaviti, često mu je kazivao da u životu “malo stisne ručnu”.
- Znao sam mu govoriti: “Žika, stani malo, uhvati daha, odmori...” Uvijek mi je odgovorio istim rečenicom: “Šefe, fućka mi se, živim punim životom, onako kako volim, penziju ionako ne bum dočekal.” Nažalost, tako je i bilo - zaključio je svoju priču o Tomici Milivoj Nikolić.
Ćiro Blažević gotovo svakodnevno dolazi u kafić Charlie u centru metropole. Još uvijek je šokiran preranim odlaskom velikana. Pričao je jučer o značaju Židaka i Sportskih novosti u Dinamovu osvajanju krune 1982. godine.
- Sportske novosti su bile najutjecaniji sportski list u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, imale su osobiti značaj, osobitu popularnost. Kad je Dinamo u pitanju, tada su nas svakodnevno pratili pokojni Ivan Topić i Milivoj Nikolić koji su bili s nama na svakoj utakmici. Ali kad bi sa svojom pričom o Dinamu uletio Židak, dao je do znanja da se rađa jedan veliki pisac.
Priča Ćiro kako su te velike godine za Dinamo Sportske novosti imale itekako bitnu ulogu, kako su pomogle u modrom osvajanju naslova.
- Iznimno je bitna zasluga Sportskih novosti što smo tada uzeli naslov, bitna je zasluga Topića, Nikolića i Židaka što je Maksimir gotovo uvijek bio pun. To se nikada ne može dogoditi ako nemaš tako utjecajne novine i novinare. Isto kao što je pokojni Darko Tironi itekako zaslužan za naše osvajanje bronce u Francuskoj. Moja formula je uvijek jasna, ‘novinari su duša navijača, kako im oni predstave događaje, oni se tako ponašaju’. Znam da sad nije vrijeme govoriti o tome, ali da su to shvatili Mamić i Šuker, ne bi sad imali ove gluposti koje sad imamo na stadionima.
Ćiro je zaključio....
- Židak je bio velikan, kao i vaš list. Bez Sportskih novosti nema šampiona!
Tomica je bio i prijatelj s mnogim igračima iz generacije ‘82. Posebno s Markom Mlinarićem.
- Tomicu sam prvi put upoznao u Kraljevici, gdje Ćiro Blažević ima svoju kuću. Odlučili smo se na izlet brodom, a Tomica je tada počeo pisati svoje prve tekstove o Dinamu. Danas su neka druga vremena, ali mi malo stariji znamo o čemu govorimo, zar ne? Sportaši i novinari danas nisu tako bliski kao nekad, kao kad su vladala neka normalnija vremena. S Tomicom sam zaista bio blizak, često smo se družili, bio mi je jako dobar prijatelj.
Posebne emocije
Priča Mlinka kako se uvijek volio zezati....
- Bio je iznimno duhovit, “umirao” sam od njegovih fora. Kad je Tomica putovao na naše utakmice, skupa smo sjedili, pričali, komentirali. Na koncu, kad sam završio svoju karijeru i bio pomoćnik svojim suigračima Zajecu i Kranjčaru, odlazio sam gledati naše protivnike u Glagow, Newcastle... Tomica je uvijek bio sa mnom, druženja su bila veličanstvena. S njim nikad nije bilo dosadno. Strašno će nedostajati, strašno...
Mlinka je htio da svakako još nešto spomenemo...
- Domagoj, restoran Domagoj kojeg danas, nažalost, više nema. Tamo smo s pokojnim Lovrom Maslačem provodili nezaboravno vrijeme. Napiši to, molim te, ta vremena bude posebne emocije...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....