Upoznao sam ga u Bihaću u kolovozu 2001. godine. Na molbu dvojice prijatelja Ahmeta Pašalića, nekadašnjeg novinara Oslobođenja i direktora reprezentacije BiH i Hamdije Abdića Tigra, ratnog zapovjednika, doveo je Iran pod Boriće. Tako se zvao stadion Jedinstva.

Ćiro je tih dana najmanje provodio vrijeme sa svojim igračima. Vodili su ga okolo na druženja, ručkove i večere. Uvijek su tu bili novinari. Lijep je osjećaj kada ti jedna takva faca poklanja svoju pažnju, sluša, oslovljava imenom i prezimenom, dajući na važnosti jednom mladom novinaru.

Vratio sam se u Sarajevo pun dojmova. Eh, kako je bilo lijepo pratiti Ćiru, bilježiti njegove zanimljive riječi, a sad kao po kazni trebam iz Miše Smajlovića (tadašnji selektor BiH op.a.) izvlačiti ono što misli pomoću kliješta. Ćiro mi je okupirao misli. Razmišljao sam kako bi nam trebao trener kao on, da malo podigne ekipu prepunu talenta.

Mišo Smajlović je nakon tko zna kojih neuspješnih kvalifikacija za SP 2002. smijenjen, a ja sam odmah krenuo u kampanju. Došao sam nekako do Mensura Bečića Crnog, Ćirinog prijatelja iz Pudinog hana kod Ključa. Treći u toj ekipi je bio Davor Šuker. Tražio sam da Ćiru predloži Savezu, a isto sam molio i generala Miju Jelića... Izgledalo je da Ćiri ništa ne može stati na put dolaska u Bosnu i Hercegovinu. Ali, vraga...

Koliko je bilo onih koji su ga željeli na klupi tada još uvijek Ljiljana, toliko je ili možda i više bilo oponenata. Bez obzira na Ćirinu želju, volju Saveza, raspoloženje u javnosti je bilo takvo da Ćiro treba pričekati bolje dane. Bilo je oblačno, kiša samo što nije, sunca nije bilo ni na vidiku...

Znao sam da će jednom zasjati.

Kava s Bandićem

Baka Slišković je preuzeo reprezentaciju, odradio dva ciklusa i krenuo u treći koji je počeo neslavno. Reprezentacija se raspala. Muzurović se vratio na klupu, uveo u reprezentaciju Džeku i Ibiševića, pa je došao Kodro, ali je ostao samo dvije utakmice. Odlazi i on i Savez ostaje u problemu. Iznenada krajiški Tigar, tada član Izvršnog odbora NSBiH izvlači asa iz rukava - Ćiru.

Prije negoli je zvanično stupio na dužnost, sreli smo se u Vitezu. Uoči Eura 2008. u Austriji i Švicarskoj izvlačio je neke nagrade. Kad me vidio, zagrlio me je i rekao “sine moj, evo me, idemo napraviti povijesni rezultat. Budi uz mene”. Nije mi trebao dvaput reći, kao hipnotiziran sam slijedio tog karizmatičnog čovjeka, brze misli, posebne energije koja plijeni.

Jednog dana je pozvao mene i kolegu Sinana Sinanovića da idemo s njim u Holiday Inn na kavu sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Dok smo se s Ilidže, gdje je boravio, vozili prema centru grada, Ćiro nam je dao instrukcije:

”Sad kad dođemo, pozdravimo se i sjednemo, nakon 15 minuta, prepoznajte trenutak i zahvalite se Milanu Bandiću. Recite mu ‘hvala vam što ste nam poslali Ćiru da nas odvede na Svjetsko prvenstvo’.”

Sjeli smo u separe, krenula je priča, prošlo je skoro sat, kad sam osjetio da me udara Ćirino koljeno ispod stola. Uh, umalo ne zaboravih “gospodine Bandiću, veliku ste stvar napravili, zahvalio bih vam se što ste nam dali Ćiru da nas odvede na Mundijal...”

Dok sam izgovarao riječi, Bandić se okrenuo Ćiri i s osmijehom dobacio “prepoznao sam te mangupe”.

Koliko mi je bilo stalo da budem uz Ćiru i reprezentaciju, valjda najbolje govori to što sam i svoje vjenčanje pomaknuo zbog utakmice reprezentacije. Naime, moja Šejla i ja smo nekoliko mjeseci ranije dogovorili datum vjenčanja, trebao je to biti 10. listopada 2009. Ni na kraj pameti mi nije bilo da te subote, baš tog dana u Tallinnu igramo s Estonijom. Nazvao sam tadašnju djevojku i bez razmišljanja zatražio da pomaknemo vjenčanje za sedam dana, jer, Bože moj, ja želim u Tallinn. Tako je i bilo. Ćiro nije mogao na moju svadbu, ali se javio telefonom i to mojoj supruzi i čestitao što je ulovila “najvećeg lafčinu od Sarajeva do Travnika”.

Sretali smo se godinama kasnije u Zagrebu, obavezno u Charlieju. Uživao sam u tim razgovorima, smijehu, forama i zezancijama. Hvatao sam negdje sebe da učim od njega, iako je bilo teško biti kao on, pun razumijevanja, strpljiv, brižan i osjećajan. Ostao bih zadivljen svaki put kao i prvi, u Bihaću, kad sam se nepovratno zarazio šarmom i iskrenom dušom neponovljivog Ćire.

POGLEDAJTE NOVU ‘VAR SOBU‘:

Zbog čega je Hajduk gubitnik zimskog prijelaznog roka? Kakva pojačanja su Splićani trebali dovesti? Je li Dinamo pogodio s dovođenjem pojačanja iz Istre? Tko će slaviti na utakmicama 22. kola SuperSport HNL? Odgovore na ta i ostala pitanja oko domaćeg nogometa saznajte u novom izdanju podcasta ‘VAR soba‘ s Ilijom Lončarevićem i Robertom Šolom: