FIFA-in pakleni plan da se Svjetsko prvenstvo pretvori u biennale itekako je živ i koliko se god na prvu loptu čini da će ostati samo ambiciozna i propala studija, postoje ozbiljni zagovornici, a neki se bitni faktori još nisu očitovali pa ne treba trčati pred rudo. Bit će zanimljivo pratiti razvoj događaja i hoće li to doista biti točka na dnevnom redu Kongresa 2022. godine.
Mnogi su se opravdano, pa i FIFA, nabacivali blatom na klubove osnivače Superlige kao pohlepne, gramzive i bešćutne kojima je lova jedina svetinja, a nogomet samo sredstvo za ugrabiti što više, da bismo sada imali na stolu nacrt istog “genetskog koda” kakav imaju Real, Barcelona ili Juventus. Money, money, money... Međutim, uspjeh FIFA-e mogao bi biti udar na neke druge budžete i više je to, nego zaštita nogometne tradicije, ekskluziviteta Svjetskog prvenstva ili igrača ključ zašto ovog časa bolje kotira procjena da od toga neće biti ništa, nego da ćemo doživjeti radikalan redizajn.

Savršen sustav

Aktualni sustav po kojem su svjetska i europska prvenstva svake četiri godine, što za nas u Europi znači veliko natjecanje parne godine, jednostavno je savršen. Promjena ga može učiniti samo lošijim... Ustraje li UEFA protiv gomilanja završnih turnira, koji bi se po prijedlogu FIFA-ina ideologa Arsenea Wengera održavali svake godine, naizmjenično svjetsko i kontinentalno prvenstvo, toga neće biti. Predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin bio je decidiran i čvrst, ostane li takav stav krovne europske organizacije koja je spremna ići do bojkota, ako se bez njezina pristanka izglasa kalendar, megalomanski projekt čelnika FIFA-e Giannija Infantina i i njegove svite neminovno će propasti. Jednako govore i Svjetski ligaški forum, a sada i CONMEBOL, južnoamerička kontinentalna organizacija.

- Mislim da se to neće dogoditi, previše je suprotno osnovnim načelima nogometa. Nogometašima bi ljetni turnir svake godine, koji traje mjesec dana, bio poput smrti. Utjecalo bi i na žensko Svjetsko prvenstvo i na Olimpijske igre. Mislim da naše federacije to neće podržati - kazao je Čeferin.

Međutim, FIFA je toliko predano radi, čak je objavila i izvjesno ispitivanje javnog mišljenja po kojem su “navijači za”, da će se tek otkriti drži li kakav tajni adut u rukavu. Infantino je okupio nedavno u Dohi 80 bivših velikih nogometaša i trenera koji su mu dali potporu, to su bili probrani ljudi jer brojni ne misle tako. Wenger se sastao s raznim trenerima da bi im detaljnije približio strategiju, jedan od njih je i engleski izbornik Gareth Southgate koji je prokomentirao kako je “otvoren za prijedloge, ali je našoj generaciji to čudan koncept”, iako se odbio decidirano izjasniti.

Po Wengerovom nacrtu novog nogometnog sustava, kao u rukometu imali bismo svake godine veliko natjecanje. Parnima Svjetsko prvenstvo, neparnima Euro. Reprezentativni nogomet zadržao bi samo tri “prozora” u sezoni. U listopadu i ožujku igrale bi se kvalifikacije, a u lipnju i početkom srpnja glavni turnir. Jednako za Svjetsko i Europsko prvenstvo. Izlučni bi dio bio odrađen u više skupine nego sada, tako bi svaka reprezentacija imala šest kvalifikacijskih utakmica. Po tri u listopadu i ožujku, ili četiri u listopadu i dvije u ožujku, to je otvoreno... Budući da UEFA broji 55 članica, možda bi neke najslabije morale proći kroz pretkolo...

Nema Lige nacija

Kako ovog časa za reprezentacije postoji pet ciklusa u sezoni, a po novom bi se smanjilo na tri, dok bi prijateljske utakmice i Liga nacija bile ukinute, osim ako se kome baš otvori termin za prijateljski susret ili pred veliko natjecanje, fokus bi bio na Svjetskom i Europskom prvenstvu pa neke privlači teza o više važnih, a manje sporednih nastupa. Kompletno ostalo vrijeme igrači bi bili u klubovima, ne bi morali toliko putovati kao sada... Nakon završetka sezone svaki bi profesionalac dobio zajamčenih 25 dana odmora. Državna prvenstva, pa i UEFA-ina natjecanja mogla bi kasnije početi, lige Petice vjerojatno ne bi startale prije 1. rujna jer imale bi termina budući da ni u rujnu niti u studenom ne bi bilo reprezentativne stanke.

Taj plan tehnički gledano ima smisla: reprezentacije i nacionalni savezi dobili bi više šanse za plasman na najveće događaje, klubovi bi svega dvaput tijekom sezone ostajali bez zvijezda koje bi igrale za države, igrači bi dobili sigurnih 25 dana odmora usred ljeta, utakmica ukupno ne bi smjelo biti više... Ukoliko bismo ušli u razradu možemo dodati prijedlog da Euro bude jednim dijelom kvalifikacijski za SP, da četvrtfinalisti izravno odu na planetarnu smotru, tako bi dobili godinu mira za pripremu. Kad bismo gledali Wengerov kalendar unutra jedne sezone on je dobro razrađen, ali činjenica da bi se svjetska ili europska prvenstva igrala svake godine bila bi devalvacija i bagatelizacija tih najvećih sportskih natjecanja. Njihova je jedinstvenost među ostalima u iščekivanju, u spoznaji da je rezultat to veći što nemaš tako brzo ponovno šansu. To bi bilo rušenje prestižnosti. Na svakom se tržištu zna - čega ima puno pada mu vrijednost. Usto, organizacije koje predstavljaju igrače uvjerene su da bi na kraju ipak utakmica bilo još više, iako ih je i sada previše jer bi se kroz “amandmane” ubacilo nešto poput mini Lige nacija, Svjetskog klupskog prvenstva... i slično, što bi po Wenger trebalo otpasti.

Euro u opasnosti

FIFA je prvo proširila Svjetsko prvenstvo na 48 sudionika, što je samo po sebi groteskno, ali sada se UEFA pobunila. Stoji sve što je Čeferin rekao, međutim i znatno više od toga. Kontinentalno prvenstvo moglo bi s vremenom postati drugorazredno čime bi UEFA gubila utjecaj i novac, izbornici bi rotirali sastave, a zvijezde nerijetko otkazivale jer glavni bi cilj bio Mundijal... Osim toga UEFA bi vrlo vjerojatno ostala bi bez Lige nacija kao ozbiljnog izvora prihoda. Velikim klubovima bi otpale ljetne unosne turneje po Aziji i Americi, ili bi morali na njih bez glavnih vedeta što bi se odrazilo na zaradu.

Kalendar natjecanje treba revidirati, uvesti reda zapravo je obveza FIFA-e, no put kojim Infantino želi ići, formalno na prijedlog Saudijske Arabije, logično da je izvrgnut golemoj kritici. Dakako da se FIFA pritom služi demagogijama poput tvrdnji da je to “u interesu igrača jer oni žele više šansi na svjetskim prvenstvima” pa da “ima puno država koje bi htjele biti domaćini, a kad će sve doći na red”, kao i da se “danas u doba društvenih mreža živi brže pa je shema od prije skoro stotinu godina zastarjela...” Jasno je da nisu nogometaši pokrenuli tu inicijativu, da je to interes FIFA-e te pojedinih država i korporacija, na čemu i temelje nadu da će biti dovoljno jaki da to nametnu.

Nikada dosta novca

Nakon Katara sljedeće Svjetsko prvenstvo je 2026. u Kanadi, Meksiku i Sjedinjenim Državama. Teoretski prvo po novom prijedlogu moglo bi se održati 2028., ali ako UEFA to ignorira i te godine organizira Euro, FIFA bi mogla imati jedino krnje prvenstvo, a to joj se ne bi isplatilo. I oni koji su skloni FIFA-i misle da prije 2032. nema šanse da bude nešto od toga. UEFA je već započela proces prijave kandidature za domaćina Eura 2028.

Još u svibnju na Kongresu FIFA-e čak 166 nacionalnih saveza, ili 88 posto, glasovalo je da se napravi studija. Što ne znači da će svi oni na kraju za to glasovati. Wengerov koncept nije tako loš kako se čini onima koji baštine tradicionalne nogometne vrijednosti jer mislio je na sve aktere, ali nije niti dobro rješenje. Ukoliko u nogometu na prvom mjestu bude novac, marketing i parada, to za njega neće dobro završiti. Mora zadržati esencijalne vrijednosti da bi bio i dalje jednako prihvaćen od najširih masa. Na čemu najviše temelji svoju posebnost i moć. Koju mnogi eksploatiraju, na tome briljantno zarađuju, ali im nikad nije dovoljno.