Uvijek je zanimljivo sresti trenere koji su bez posla. Opušteniji su, nema pritiska, nema stresa koji klupa donosi sa sobom. S druge strane - nema ni posla. Što opet nije ugodno, posebno ako si tek na početku karijere. A Ivica Landeka (43) nije baš na samom početku karijere, vodio je Kustošiju i Rudeš, ali trenerski je jako mlad.

Pa, gospodine Landeka, što radi trener koji je bez posla?

- Učim i završavam za Pro licencu, ciljano obilazim neke trenere i gledam njihove treninge, gledam jako puno utakmica uživo, a na internetu opet postoji pregršt materijala koji trenerima mogu biti iznimno korisni. Tko želi, može po cijele dane učiti i uvijek će biti novog gradiva.

Afirmacija mladih igrača

Idemo ipak redom. S Rudešom ste napravili odličan posao u Drugoj HNL. Osvojili drugo mjesto i podnijeli ostavku. Zašto?

- Kada smo moj suradnik Mario Jurić i ja preuzeli Rudeš, dogovor je bio da tijekom sezone afirmiramo što je moguće više mladih igrača kojih je bilo puno, te da pokušamo igrati dobar nogomet. Skromno ću reći da smo u tom planu uspjeli daleko iznad svih predviđanja i Rudeš je došao do toga da se s Varaždinom bori za naslov prvaka. I onda se dogodi jedna lošija utakmica, jedan poraz i sve padne u vodu. Osjetiš da si izgubio povjerenje ljudi koji odlučuju u klubu. A kad nema povjerenja, jedino što možeš je razići se, jer nema smisla raditi u takvom ozračju. Treneru ili vjeruješ ili ne vjeruješ. Kao i trener igraču. Ili ćeš stati iza njega ili nećeš.

Rekli ste kako ste ciljano gledali neke trenere i njihov rad?

- Bio sam u Austriji na pripremama Torina koji vodi naš Ivan Jurić. I pomno iz prvog reda upijao sve njegove treninge. Jurić neupitno pripada krugu mladih trenera koji nadiru, a već su na velikoj sceni i koji imaju iznimno moderne poglede na nogomet. I puno toga sam vidio.

Što vas se najviše dojmilo na Jurićevim treninzima?

- Intenzitet je dosta jak, ali treninzi su iznimno raznovrsni i dinamični, nema praznog hoda i vidi se da igrači vole takav način rada, bez obzira na to što je naporan. Međutim, posebno je dojmljivo gledati kako Jurić od njih “pravi” igrače koji moraju prihvatiti 100-postotnu odgovornost u igri. Dakle, svaki njegov igrač u fazi obrane ima suparničkog igrača koji je samo “njegov” i mora ga ispratiti gdje god ovaj bio i što god radio. To je iznimno zahtjevno, takav pristup ima malo trenera u svijetu, ali Jurić ga primjenjuje i ima dobre rezultate i odličnu reputaciju.

Razmišljate i vi preuzeti takav način igre?

- Određene segmente svakako, iako sam dosta toga kroz naše treninge već primjenjivao. Nisam ipak sklon tome da igrači do kraja u svakoj situaciji imaju takvu obrambenu odgovornost. Više sam za preuzimanja u nekim situacijama. S druge strane, visoki pritisak i snažan intenzitet igre nešto su što uvijek tražim i od svojih momčadi. Mislim da je nogomet već danas otišao u tom smjeru da drugačije i ne možeš.

Mogu li drugoligaški igrači izdržati takve zahtjeve?

- Po meni mogu. Mogli su to i dečki u Kustošiji i u Rudešu. Ne svi, ne možda odmah, ali kroz vrijeme su se privikli i imali smo dobre rezultate do kojih smo dolazili kroz jako dobre igre.

Oduševljen Varaždinom

Nadigrali ste proljetos Varaždin, bilo je 3:0 u Rudešu, a Varaždin je danas hit HNL-a?

- Moglo je biti i više od 3:0, baš smo ih nadigrali i to kroz igru. To mi je i danas satisfakcija za rad u Rudešu. Taj Varaždin je protiv nas igrao s osam igrača koji su i danas starteri. A mi ih tako nadigramo.

Vaš kolega Mario Kovačević napokon je dočekao priliku u elitnom hrvatskom razredu i odmah je hit trener?

- Varaždin je stao iza njega i on je to radom vratio. Nije se uplašio onoga što donosi elitna liga. Nije ljetos tražio 10 pojačanja kako su mu mnogi sugerirali, tražio je ih je samo nekoliko. I odlučio je ostati svoj te igrati nogomet kako ga vidi, a ne kroz bunker tražiti ostanak u ligi. I svaka mu čast, gledam Varaždin s oduševljenjem. Mislim da je njegov primjer put za svakog od nas mladih trenera. Vjeruj u svoj rad, u svoju nogometnu filozofiju i vjeruj u svoje igrače.

Vi ste imali ponuda u međuvremenu?

- Jesam. Zvala me Kustošija, još jedan drugoligaš, te Posušje iz BiH. Nisam nigdje osjetio da je to projekt u kojem bih se kao trener mogao nastaviti razvijati. A ne želim raditi samo da bih radio i uzimao plaću. Radije ću gledati Jurićeve treninge, kao i treninge nekoliko hrvatskih klubova, odnosno trenera da ih sada ne nabrajam, te ulagati u sebe. Vjerujem u sebe i samo tražim sredinu koja je zdrava i koja će vjerovati u ono što radim. Mislim da to doista nije previše s moje strane.

Strast i energija s kojom priča o trenerskom poslu otkrivaju izgled mladog trenera koji će pronaći svoj put. Samo treba biti strpljiv. Rudeš proljetos nije bio strpljiv. Šteta, bili su na dobrom putu...