POSRNULI UMJETNIK Nakon raskida ugovora ostalo samo jedno, konačno pitanje

Vijest da je Niko Kranjčar raskinuo ugovor s kijevskim Dynamom zagolicala je maštu domaćih poklonika nogometa. Neki se nadaju kako bi mogao postati igračem njihova kluba, recimo Hajduka i Rijeke, prije nego Dinama. Drugi misle kako bi revitaliziranje posrnule krivulje karijere moglo oživjeti njegovu reprezentativnu perspektivu. Treći, kojih je puno, zainteresirani su zbog znatiželje temeljem odjeka koji je ime Nike Kranjčara izazvalo svaki put kada se o njemu raspravljalo, pišu Sportske novosti.

Sin nekadašnjeg centarfora europskog formata već je i zbog toga kao klinac zarana privukao pažnju medija. Možda i prerano, jer je njegova ‘predodređenost’ za velika dostignuća postala teretom prirodnom mu velikom talentu za igru. Od dana kada je postao zbilja seniorske postave, još kao16-godišnjak, pogotovo kad je postao i najmlađi kapetan sA 18 godina, taj nerazmjer između njegovih potencijala i odveć napumpanih očekivanja postao je teretom njegovom normalnom nogometnom razvoju.

S jedne su ga strane nekritički veličali i time generirali iritiranost druge strane javnosti, odnosno animozitet poklonika nogometa. Prava slika sudbine Nike Kranjčara, karijere koja se razvijala pod egidom nelogičnosti, bila su ta nadjačavanja simbolizirana u odnosu Dinamo - Hajduk. Dok je bio Dinamova velika priča i nada, u Hajdukovu okruženju doživljavali su ga primjer privilegiranosti i arogancije Modrih. Kad je praktično primoran napustiti Dinamo, u Splitu su ga dočekali kao heroja i gorljivo branili od gnjeva Dinamovih navijača i zagrebačkog okruženja.

Nogometna margina

U karijeri Nike Kranjčara malo je toga išlo normalnim putovima. Kad je ušao u veliki nogomet Premierlige, izborio se za naslovne role i promociju velikog mu talenta, dogodila bi mu se ozljeda. Kad bi ostvario odličan transfer, u Tottenham, sustiglo bi ga rođenje (pre)jakog konkurenta (tipa Bale). Kad bi igrao u najboljoj formi u Spursima (recimo 2010/11), opet bi ga ozljede bacile unatrag. Kad bi mu forma posustala i u reprezentaciji, pojavili bi se novi momci u veznom redu, možda manjeg ili sličnog talenta, ali, recimo, fizički moćniji. Kad je prelomio otići tamo gdje zapravo nije htio, u Ukrajinu, zbog predobre financijske ponude, sudario se s nogometnom zbiljom i okruženjem u kojem nije baš mogao funkcionirati kako želi. Posudbe u QPR bile su na početku dobar i obećavajući, ali dugoročno ograničavajući pokušaj povratka u vrhunsku formu.

Naposljetku, imućni ugovor u Kijevu osnažio mu je egzistencijalni mir, ali ga je nogometno poslao na margine. Raskid u siječnju trebao bi značiti novi početak. Logično bi bilo očekivati da ima sigurnu opciju kad se odrekao dobrog dijela godišnje gaže ugovora koji istječe u lipnju, no po pouzdanim izvorima, Niko Kranjčar još nema konkretan klub. Bez odštete svakako je zanimljiv za tržište, ali je pitanje koje, s obzirom da je u 32. godini i već duže ne igra na svojim najboljim razinama. Niti ima kontinuitet. No, više od svih tehničkih pitanja, prava je dvojba druge prirode.

Ima li Niko Kranjčar dovoljno motiva za mukotrpan pokušaj vraćanja na staze vrhunskog nogometa? S tim je motivima za radom uspijevao u prošlosti kompenzirati manjkove fizičke moći u odnosu na zahtjeve modernog nogometa, odnosno promicati svoj bogomdani talent za igru. Jer Niko Kranjčar svakako je jedan od tehnički najtalentiranijih igrača koje je Hrvatska. Upravo zato je, na vrhuncu svoje reprezentativne priče, 2010. godine, doživljavao ovacije gdje god je dolazila Hrvatska. Kao da su svi, i oni koji su ga veličali i oni koji su ga prozivali, oni koji su mijenjali mišljenja, bili naposljetku željni da odaju priznanje očitom mu talentu. Izmučenom svime onime što ga je pozitivno i pogotovo negativno snašlo u burnim tijekovima i raspletima karijere...

Bilo bi subjektivno kazati da nije i sam pridonio padovima. Niko Kranjčar nije odavao dojam igrača koji se stalno 100-postotnom strašću podređuje logikama nogometa. Nije stvar u igri ili treningu, odnosno samo u tome, nego i odlukama kada se nešto mora promijeniti u ime boljitka karijere, kada se treba zaboraviti sve, pa i minuli rad i zasluge, ili kada se treba zanemariti one koji previše hvale i motivirati se zbog sebe na reakciju, a ne zbog onih koji su kritički nastrojeni...

Linija Pariz - London

Je li povratak u HNL put za povratak u kranjčarovsku formu? Je li nabujala Rijeka ta luka ili možda eho privrženosti iz Hajdukovih dana? Niki Kranjčaru se, izgleda, nitko iz tih sredina nije ni javio, svejedno je zašto, ali informirani kažu da nema kontakta. Možda je i bolje, da ne bude predmetom novih turbulentnih rasprava i opetovanih dokazivanja vrijedi li ili ne vrijedi. Možda je bolje da izabere neku bližu zanimljivu varijantu (Austrija, Francuska)? Ili možda negdje u Engleskoj nekome slobodni igrač takvog profila može biti ulog bez rizika, a Niki karta za povratak? Za sada je, kažu, još na relaciji Pariz-London, u obiteljskoj i liniji svojeg privatnog života.

Niko Kranjčar najbolje zna što može i gdje, a najvažnije je da spozna što hoće i koliko je spreman uložiti truda i odricanja ako je željan velikog nogometnog comebacka. Ima li u njemu snage i volje te prkosa da svom talentu pruži novu šansu, vidjet će se. Zbog njega samog bilo bi to sjajno, ali i zbog gušta gledanja jednog od najvećih talenata nogometa koje je Hrvatska dala...