Od posljedica koronavirusa u nedjelju je u KB Dubrava umro veliki hrvatski trener Otto Barić (87). Lentu karijere, priznanje za životno djelo, dočekao je kada je preuzeo kormilo hrvatske reprezentacije nakon Svjetskog prvenstva 2002. godine da bi Vatrene odveo na Euro 2004, ali imidž karizmatičnog i originalnog kolekcionara trofeja zapravo je izgradio u Austriji gdje je, s manjim prekidima, radio tridesetak godina i zaokružio nevjerojatan opus.
Rođen u austrijskom Eisenkappelu 1933. godine, Otto Barić je pedesetih godina nogometno sazrijevao na zagrebačkim igralištima. Igrao je za Lokomotivu i prema vlastitim riječima bio “solidan igračić”, ali daleko od kandidata za Dinamo pa se rano okrenuo trenerskom zanatu i već početkom sedamdesetih kao suradnik slovenskog trenera Branka Elsnera osvojio austrijsku ligu s Wacker Innsbruckom. Vratio se u domovinu pa vodio Zagreb, vinkovački Dinamo i reprezentaciju Jugoslavije na Mediteranskiim igrama prije nego što je samostalno zaplovio trenerskim vodama na većoj pozornici.
Nakon kratke epizode u Sturmu, u ljeto 1982. stigao je poziv Rapida s kojim će Barić izgraditi trofejnu dinastiju i uzeti deset komada krupne srebrnine (tri naslova, četiri austrijska kupa i tri superkupa). Vrhunac te priče ipak ostaje zapamćen kao ‘stativa’, finale Kupa pobjednika kupova 1985. godine u kojem su bečki zeleno-bijeli poraženi od Evertona (1-3).
Barić je tih sezona stvorio legendarnu momčad predvođenu Kra-Kra napadačkim tandemom (Krankl i Kranjčar), za koju je nastupao i legendarni Antonin Panenka.
- Otta Barića poznajem još iz vremena dok smo obojica pokušavali kao igrači. Uvijek smo bili u kontaktu, posjećivao sam ga dok je bio trener Tirola i Salzburga, a intenzivno smo surađivali kada se vratio u hrvatski nogomet. Iskreno smo ga cijenili, voljeli smo ga jer je znalački uvodio u sustav mlade igrače, a bio nam je drag i taj njegov osoben zagrebački način komunikacije. Otto se u posljednje vrijeme bio povukao iz javnog života, nije ga bilo na stadionima, rekao bih da je bio oprezan zbog cijele ove situacije. Posljednji put smo razgovarali prije sedam, osam dana i obećali si da ćemo se uskoro vidjeti. Nije mi uopće zvučao bolesno, šokirala me vijest – kazat će u nedjelju legendarni Zorislav Srebrić, prvi čovjek HNS-ove administracije u vrijeme Barićeva izborničkog mandata.
Otto Barić se u Zagreb vratio 1996. godine na poziv državnog vrha kako bi pripremio teren za izlazak Croatije u Ligu prvaka. U Maksimiru se zadržao kratko, samo jednu sezonu, osvojio duplu krunu i produžio dalje, a novinari i navijači su se tih dana zabavljali ironizirajući na račun simpatičnog Ottova uvijek istog deficita – “trebaju mi još dva igrača”.
Njegovu neutaživu glad za klasnim igračima Austrijanci nisu doživljavali kao zanovijetanje, dapače, Ottovu želju da još malo nadogradi momčad i napadne još jedan trofej saželi su u devizu – Otto maximale.
- Otto je u Austriji bio celebrity u punom smislu današnje riječi, dakle puno prije pojave interneta. Gost televizijskih šou emisija, posvuda omiljen i tražen, čovjek za “autogrammstunde”, kako to kažu Austrijanci. Njegovu popularnost najlakše mi je usporediti s Ćirinom u Zagrebu i Hrvatskoj nakon Dinamove 1982. godine ili poslije Svjetskog prvenstva u Francuskoj – objašnjava Nikola Jurčević kojeg je Barić 1994. lansirao u stratosferu iz tada jedva poznatog Casino Salzburga.
'Provincijsku’ momčad Barić je doveo do finala Kupa Uefe preskačući na putu do završnice bundesligaše (Eintracht i Karlsruhe), režirajući preokrete protiv europskih velikana (nakon 0-2 u Lisabonu dobio Sporting u uzvratu sa 3-0). Na posljednjoj stepenici mjeru mu je uzeo prejaki Inter s nizozemskim reprezentativcima Bergkampom i Jonkom.
- Otto Barić je kao trener imao izvanredan osjećaj za igrača i igru, znao je svakom pronaći idealno mjesto. A pritom je imao specifičan način komunikacije kojim je znao oko sebe okupiti mlađe ljude. Meni je obilježio karijeru, u četiri zajedničke godine u Salzburgu s njim sam osvajao trofeje, došao do finala Kupa Uefe i usput puno toga naučio i kasnije preselio u svoj trenerski rad. Siguran sam da bi vam slično govorili i brojni igrači Rapida, LASK-a, Sturma i drugih klubova u kojima je ostavio neizbrisiv trag – dane suradnje s velikim trenerom evocira Nikola Jurčević.