Perez i Laporta

 PROFIMEDIA, SN ILUSTRACIJA
SUKOB VELIKANA

Počeo je novi rat Barce i Reala: Sve se zahuktalo još prije 80 godina, a sada je ponovno iz boce pušten zao duh

Verbalno mačevanje iz jednog i drugo tabora tek se zahuktava i neće mu tako skoro biti kraja
Piše: Dražen AntolićObjavljeno: 19. travanj 2023. 16:36

Barcelona živi pod strašnim pritiskom, a Real joj soli ranu. Slučaj Negreira steže joj omču iz koje se neće lako izvući. Kažu da je predsjednik Joan Laporta vješt retoričar i spretan taktičar te da ima strategiju kako na sudu obraniti i naoko neobranjivo, plaćanje oko 7,5 milijuna eura dopredsjedniku Sudačke komisije, no više od moguće kazne unutar Španjolske brine ih UEFA. Laporta je uvjeren, nakon razgovora s čelnicima u Nyonu, da će krovna europske organizacija pričekati odluku suda na kojem se nada oslobađajućoj presudi za mito i korupciju, međutim UEFA se s time ne mora zamarati.

Ima autonomno pravo na temelju vlastite istrage eliminirati Barcu iz Lige prvaka utvrdi li kršenje pravila. Jednostavno, kad u lipnju Španjolski savez preda popis klubova koji će tu zemlju predstavljati u europskim natjecanjima UEFA-e, i bez prethodno izrečene sudske presude ima ovlasti skinuti Barcu te joj uskratiti međunarodnu licencu. Očito se tome i nadaju neki u Madridu pogotovo u svjetlu ponovno zakuhalog sukoba ljutih rivala Reala i Katalonaca.

image
LLUIS GENE Afp

Dugo su bili sa strane

Real je dugo stajao po strani, dok je 18 klubova La Lige tražilo kaznu za Barcu jedini to nije potpisao, netko bi pomislio kako “vrana vrani oči ne kopa”, no nakon što je podnesena optužnica predsjednik Kraljevskog kluba Florentino Perez morao se oglasiti, natjerali su ga na to navijači i sociosi. Nije više mogao šutjeti koliko god zajedno bili akteri paklenog plana Superlige. Na tvrdnje iz Madrida da su oštećeni, čak i zahtjeva da budu dio sudskog postupka protiv Blaugrane i njezinih ranijih predsjednika Bartomeua i Rosella, koji je već odležao zbog drugog predmeta, što je tužiteljstvo podržalo, Laporta je žestoko reagirao. Sasuo je drvlje i kamenje na Real Madrid naglasivši kako mu se njegovo pojavljivanje i tvrdnja da se osjeća sportski oštećenim u najboljem razdoblju Barcelone čini cinizmom bez presedana, kada su sedam desetljeća većina čelnika sudačke komisije bili bivši partneri, direktori ili igrači Real Madrida, koji je okvalificirao režimskim. List La Vanguardia objavio je još u ožujku imena desetorice tih ljudi.

image
LLUIS GENE Afp

Isti dan Real je odgovorio videom “Tko je klub režima?” i nabrojio veze Barce i diktatora Franca, vladara od 1936. do 1975. godine tvrdeći kako mu je dodijelila tri medalje i učinila ga počasnim članom 1965. godine. Dodaje da je tijekom Francova režima Barcelona osvojila osam naslova prvaka Španjolske i devet Copas del Generalisimo (kasnije Kupa kralja), dok je Real imao 15-godišnje razdoblje u kojem nije uzeo domaće prvenstvo, te kako je stadion Camp Nou otvorio Francov ministar Jose Solis Ruiz, a klub je tri puta spašen od bankrota tijekom režima.

To je očekivano razbjesnilo sve u katalonskom divu čiji je slogan “više od kluba”. Promptno se javila i glasnogovornica vlade Katalonije Patricia Plaja.

- Mogu reći da je video koji je Real Madrid emitirao toliko gruba manipulacija poviješću da se čini mučnim. To su nepristojne “lažne vijesti’” i što je najgore one ne dolaze od privatnog korisnika na društvenim mrežama. Važnost nije mala jer stiže iz nogometnog kluba s toliko pratitelja i toliko odjeka. To je vrlo zabrinjavajuće, neodgovorno. Uvreda za tisuće ljudi koji su patili od režima i frankista, također FC Barcelona, ​​​​da ne idemo dalje, s tadašnjim predsjednikom Josepom Sunyolom, kojeg je režim ustrijelio. Možda ga se ne sjećaju u Madridu. Bilo bi lijepo da Real ukloni video i ispriča se što je prešao crvenu crtu.

image
FRANCK FIFE Afp

Desničari i ljevičari

Verbalno mačevanje tek se zahuktava i neće mu tako skoro biti kraj. Povijesni rivali istinski se preziru i vole se mrziti, dok im je pogonsko gorivo. Tkanine je na stolu koliko žele da kroje svoje istine. No, tko vjeruje da je Barca od 2001. do 2018. godine Joseu Mariji Enriquezu Negreiri uplatila 7,5 milijuna eura samo za savjetodavne usluge, za analize sudaca, taj bi mogao vjerovati i da Real nije bio režimski klub.

Nezgodno je za Laportu i kolege što je u kutiji s preko 600 dokumenata o izvješćima koje je Negreira slao Barci o sucima, za što je ona kao plaćala, obuhvaćeno samo razdoblje od 2014. do 2018. godine. Što je bilo prije? Jedni će kazati da su te dokumente spalili jer nisu im više trebali, drugi da ih nije ni bilo. Sliči li kome to na onu našu kad su nogometni dužnosnici tumačili kako su plaćali za pošteno suđenje? Radi se doista igrački i trofejno o najboljem Barceloninom dobu u kojem je imala Lionela Messija i tolike druge asove, možda se htjela osigurati da kontaktom s vrhom sudačke organizacije sve drži pod kontrolom, ali je li to moralno? I što je bitnije zakonito? S druge strane ako Real nije bio klub režima, onda nikad nigdje nije postojao niti jedan režimski klub. Tada je to promašeno uopće kao pojam.

Real i Barcelona po mnogočemu nisu isti, Madriđani su uvijek bili desničarski klub, iako se to mijenja nakon što su izbacili križ iz grba, Barcelona ljevičarski, narodni, kontra diktaturi i konzervativizmu, premda ujedno nadahnuće i reprezentacija za katalonske domoljube. No, jedno im je zajedničko, žele biti pobjednici i često ne biraju sredstva, zato i imaju toliko prljavog rublja jedni o drugima. Čega ćemo se sve naslušati sada kad je pušten zao duh iz boce. Do kuda će to ići? Barca je u golemoj nevolji, ali gura dalje. Nastoji na sve gledati s optimizmom i uzda se u svoju veličinu. Da zbog toga nitko prema njoj, ni UEFA niti sud neće biti strog. S Realom će već izaći na kraj. Španjolski je savez utvrdio zastaru te je on neće kazniti. Barem do okončanja sudskog postupka.

POVIJEST RIVALSTVA

Golema mržnja je eskalirala u krvavom El Clasicu 1943. godine

Real Madrid - Barcelona, to je najveće sportsko rivalstvo u svijetu, niti jedan derbi koji se igra unutar neke države nije toliko planetarno praćen s tako jasnom podjelom navijača na jedan ili drugi tabor. U Španjolskoj to je daleko više od sporta, politički, identitetski etničko-nacionalni sraz, a dok se Real nije globalizirao i izbacio križ iz grba bio je itekako i ideološki. Iako će to u Kataloniji i danas potencirati.

Ubijeni predsjednik

Neki znaju povući paralele između Španjolske i nekadašnje Jugoslavije, Kataloniju, koja se nije uspjela osamostaliti, usporediti s Hrvatskom, koja je to napravila 1991. godine. Vjerojatno i danas ima onih kojima nije do kraja jasno kako su hrvatske demokratske i državotvorne procese pojedini nazivali desničarenjem i nacionalizmom, a u Kataloniji, i u regiji i povezano s klubom dominiraju - ljevičari. U Jugoslaviji kojom su vladali komunisti to je prvenstveno bila stvar narativa i političkih programa jer, eto, tko nije bio Jugoslaven i komunist taj je za njih bio nacionalist, dok je u Španjolskoj Francisco Franco u tridesetim godinama prošlog stoljeća pobijedio u građanskom ratu komuniste i uspostavio fašističku diktaturu. Iako se 1940. nije dogovorio s Hitlerom da s njima uđe u rat, što je učinio Mussolini. U odnosu na njegov službeni Madrid Katalonija je bila ljevičarska, socijalističkih i demokratskih stremljenja, kao i Baskija. Navijači Barcelone i Athletica iz Bilbaa su u pravilu umjereni ili čak radikalni ljevičari, a fanove Reala i sada ponekad znaju nazivati fašistima. Koliko su se god stvari promijenile jer je Španjolska nakon Franca postala demokratska država.

Real i Barcelona prvi su put igrali na turniru 1902. godine, no tek od osnutka lige 1928. počelo je pravo suparništvo koje je do krvavih odnosa dovelo nekoliko događaja za što su najzaslužniji Franco i njegov režim. Još 1936. godine Josepa Sunyola, predsjednika Barcelone, ubila je Francova žandarmerija. Diktator je volio nogomet i navijao za Real, a pravi Katalonci nikad se nisu osjećali kao Španjolci o čemu govore i brojne kulturne razlike između ta dva naroda, no bilo im je zabranjeno da govore svoj jezik, bitno različit od službenog španjolskog. Veliki spor među klubovima prouzročio je u to vrijeme ponajbolji nogometaš svijeta Argentinac Alfredo Di Stefano kojeg je Real preoteo Barci u pedesetima.

Mržnja je eskalirala 1943. godine u polufinalu Kupa. Barca je dobla prvi susret 3:0, a uzvrat je bio horor nakon kojeg je odlučila istupiti iz lige. Taj El Clasico slovi kao najkontroverzniji svih vremena. Prema priči prije utakmice policija je upala u svlačionicu Barcelone, prijetila uhićenjima i prisilnim radom igračima ukoliko budu pobjednici. Brzo je bilo jasno da se te večeri neće igrati nogomet. Sudac je tolerirao sve grubosti igrača Reala, a Barcinima dao četiri crvena kartona, te svirao jedanaesterce i kad je prekršaj bio četiri metra izvan kaznenog prostora. Završilo je 11:1 za Real, a onda se pojavio kao miritelj sam Franco da uvjeri Barcu kako ipak treba ostati u ligi.

Novac, a ne politika

Više su puta njegovi ljudi dolazili u Barcelonu da bi joj povremeno dali na važnosti, no sjeme mržnje se već dobro primilo i kasnije je raznim događajima samo dodatno uzgajana. Real je bio bitno uspješniji do devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je Barca podignula razinu. U drugačijem, globaliziranom svijetu kojim dominiraju korporacije i centri moći koji su jači od država, neke su nove teme češće u prvom planu, povremeno su i saveznici kao po pitanju Superlige, a Barcelona osvaja daleko više domaćih i međunarodnih trofeja nego ranije. Real moć više ne gradi na politici nego na novcu i drugim utjecanjima te je i on jako dobar, pogotovo u Ligi prvaka. Opet, nikad među njima pravog mira ne može biti jer upravo od rivalstva žive. I uvijek će Barca za sebe reći da je više od kluba, da je katalonski pokret.

Linker
31. listopad 2024 06:10