Netko se etablira sa 20, a netko sa 30 godina. Nekog odmah prepoznaju kao igrača jer daje golove, ili je brz kao vjetar, a druge ne vide sve do trenutka kada im momčadski doseg odaju važnost pojedinca.

Brazilac Jorginho, koji je sredinom tinejdžerskih godina doselio u domovinu nekih svojih predaka, zajedno s majkom koja je bježala od lošeg braka u potrazi za boljim životom, danas je Il Professore. Profesor. Takav je trenutak, faza, takva je euforija da i oni koji su ga do jučer prozivali da nije nešto, sada kliču Jorginho Pallone d’oro. Godinama je taj momak jurio talijanskim travnjacima, stigao je i do Napolija, gdje ga je osobito cijenio trener Maurizio Sarri.

No, Jorginho nije top faca. Ne postiže golove koji bacaju u trans gledatelje i posljedično steknu obožavanje predsjednika kluba. Bilo je razdoblja kada je ozbiljno razmišljao da se ostavi nogometa. Brazilac kojem nogomet ne ide u Europi je čovjek koji se pita “što bi onda tu uopće radio”. Glavni oslonac bila mu je i ostala majka, koja je u domovini igrala nogomet na ozbiljnoj razini i poznaje trenutne slabosti i kako se prema njima postaviti. Hrabrila ga je da izdrži, govorila mu da ima odlične potencijale…

FABRIZIO CORRADETTI Dppi Via Afp

Uvijek na početku

Jorginho je u lipnju osvojio Ligu prvaka s Chelseajem. Znači da je netko jako dobro vidio što taj vezni igrač ima posebnog. Vidio je to još prije tri godine Roberto Mancini, nekoć izvanredan igrač koji je nogomet igrao s dušom i vicom. Kad je crtao postave koje mu mogu na teren prenijeti ideje igre, pišu izbornikovi kroničari, uvijek je sve počinjalo s ključnim redateljem igre - Jorginhom.

Bilo je to vrijeme kada je taj igrač bio marginaliziran u eri Venture. Nije prvi put bilo tako u reprezentaciji. Conte ga je zvao kao izbornik, vjerojatno u njemu vidio neku sličnost s igrom Pirla, ali nakon ne baš uvjerljivih igara maknuo ga je po strani. U čemu je bio problem svih tih Jorginhovih nepriznavanja?

Prije svega činjenica da njegov nogomet, odnosno utjecaj u igri, moraju prepoznati treneri. Oni koji su mu vjerovali su treneri koji su stremili igri (recimo Sarri), odnosno nisu bili pobornici preskakanja igre (Conte). Prepoznali su mu vrijednosti i treneri koji žele brže igrati, kao da preskaču linije, a zapravo forsiraju pas kroz brže okomice. Recimo kao Mancini, ili kasnije Tuchel u Chelseaju.

Zato je u igri ove Italije, za koju se kaže da je najmodernija od svih reprezentacija Azzurra do sada, Jorginho nedodirljiv i super važan akter. Niti je agresivan kao Gattuso, niti je mekan kao Pirlo. Jorginho je znalac, koji ima sjajnu viziju igre, iznimno brzo razmišlja i donosi odluke, te posljedično ubrzava protok lopte u kombinatorici momčadi. Kad ga gledate to sve naoko djeluje jednostavno, lako i nimalo spektakularno, a zapravo je vrhunski.

Na ovom Euru mu je prosjek preciznosti pasa 92,9%, odigrao je 122 okomice (20 po utakmici), oduzeo je 40 lopti (6,7 prosjek), stvorio je 6 zicera za suigrače (1 po utakmici) i pretrčao je u prosjeku 12 kilometara po susretu. Sve su to brojke koje osnažuju tezu kako je Jorginho glavni playmaker ove razigrane Italije, kao što je istu razinu ostvario u najrazigranijoj (europski šampionskoj) momčadi prošlog proljeća, u Chelseaju. Profesor igre, igrač koji diktira ritam momčadi, dinamiku akcije, čita suparničke poteze i daje mirnoću svojima.

- Jorginho nije Pirlo, a nije ni Modrić, ali svakako je prevažan igrač za Italiju, kao što je za Chelsea. Bude li Italija osvojila naslov prvaka Europe, imat će dva momčadska priznanja koja zaslužuju individualnu potvrdu u vidu Zlatne lopte!

Tako promiču talijanski mediji Jorginhovu kandidaturu, navodeći kako će puno toga ovisiti o finalu na Wembleyju, jer u slučaju pobjede Engleske onda bitno rastu šanse Sterlinga.

ANDREAS GEBERT Afp

Nepisani protokoli

Djeluju nam te kandidature prilično ‘light’ i nismo baš uvjerenja da bi Jorginho i Sterling, ako i budu europski prvaci, mogli osvojiti Zlatnu loptu. Iako se piše da je Jorginho Italiji važan kao što je Iniesta bio Španjolskoj, možda upravo sudbina fantastičnog igrača kakav je bio Iniesta, prilično jasno ukazuje na ‘nepisane’ protokole glasača za Zlatnu loptu. Kad je postigao gol za svjetski naslov Španjolske, protiv Nizozemske, a nakon što je odigrao briljantnu sezonu za Barcelonu, Iniesta je pljeskao suigraču Messiju na dobivanju Zlatne lopte. Jedna od najvećih nepravdi tog izbora bio je baš te 2010.godine.

Za Jorginha, sa ili bez ZL, ključno je da je sa 30 godina doživio dužne počasti svom talentu i važnosti u igri, koju prepoznaju ‘pravi’ treneri. Zato je Tuchel slavio, zato je Mancini promijenio povijesni doživljaj bunkeraške Italije, u momčad koja igra najmoderniji nogomet.