Danas je kralj Italije, sutra tko zna. S Robertom Mancinijem nikad se ne zna jer je duša od čovjeka, ali zna biti i težak... Italija je već odavno spoznala da je ‘mali’ iz Jesija tip sa stavom. Njegovi roditelji, majka Mariana i otac Aldo, svjedočili su kako im je umalo srce puklo kada su ga sa 14 godina ostavili ispred ulaza u kamp Bologne. Kako je opisao u svojoj prvoj knjizi, gledajući kako mu roditelji u automobilu odlaze, najradije bi potrčao za njima. Bili su to trenuci koji su usmjerili karijeru nogometaša Roberta Mancinija, ali su vjerojatno ostavili dublji trag u njegovu karakteru.
Novi život
Introvertiran, ali kad plane, makni se od njega. Tako su govorili svi njegovi prijatelji u Bologni. Sve njih, a ima ih 50-ak, uskoro će povesti u rodni grad svog najboljeg prijatelja toga vremena, jer im je tako obećao ako osvoji naslov europskog prvaka. Platit će autobus, hotel i druženje.
Kad ga je 1982. otkupila Sampdoria počeo je novi život. Klub iz Genove postat će njegov klub života, jer je tamo, kako je napisao u biografiji, otkrio život. Vlasnika, naftnog magnata Mantovanija, doživio je kao drugog oca. Viallija je smatrao najboljim prijateljem iz nogometa. Sve u Sampdoriji bilo je kroz 15 godina stvar emocije. Vialli i više igrača iz šampionske generacije Sampdorije, koja je stigla i do finala Kupa prvaka 1992., njegovi su suradnici u reprezentaciji i po klubovima. Vujadin Boškov bio je guru koji je znao s njegovim egocentričnim ispadima i zajedno su osvajali trofeje. No, buntovna linija Mancinijeva ponašanja bila je najnaglašenija protiv moćnika nogometa. Kao igrač Sampdorije osjećao je kako su suci skloniji velikima. Kako izbornici više gledaju igrače većih klubova. Kako se jedne protežira, a druge reže. Njega prvog.
Prvi put je izazvao šok 1987. kada je izjavio da bi trebalo otvoriti ulaze na teren ultrasima kako bi prebili nepoštene suce. Za kaznu nije pozvan u reprezentaciju. Na utakmici s Interom 1995. vrijeđao je suca Nicchija tri minute i naganjao ga po terenu, iako je igra tekla. Sucu je prekipjelo i isključio ga je, a onda je on demonstrativno pred VIP tribinu bacio vrpcu i kazao predsjedniku Mantovaniju “eto, bori se ti s ovom bagrom”. Dobio je 6 utakmica kazne. Nakon finala na Wembleyju, protiv Barcelone, ogorčen na suca Schmidhubera trčao je za njim po terenu i jedva su ga zadržali. Dobio je pet utakmica kazne...
Kao trener nastavio je s bljeskovima koji su ga dovodili pod udar. Nakon dvoboja Inter - Lazio 1:1 vikao je sucu neka ide suditi povlaštenima Juventusu i Milanu. Kažnjen je i dodatno si pogoršao status kod sudaca i moćnika calcia. No, Mancini si ne može pomoći, kad mu dođe žuta minuta pitanje je samo na kojeg će se lika obrušiti.
Tako je napao notornog Luciana Moggija još 1998., kada je poručio vlasniku Cragnottiju da za iduću sezonu Laziju osigura crno-bijele dresove. Aluzije na moći torinskog kluba bili su očite i stalne. No, nadmašio ih je TV-porukom Adrianu Gallianiju, ključnom čovjeku Berlusconijeve vladavine Milanom. Mancini mu je kazao da ima samo jedan gori klub od Juventusa, a to je Milan, zato što ima (Berlusconi) televizije kojima utječe na odnose i tumačenja nogometa u Italiji. Tu se zamjerio za sva vremena toj TV-kući i njenim vlasnicima, ali to ga ne uzbuđuje.
Drukčiji standardi
Štoviše, i danas, kada ga cijela Italija slavi kao junaka, ne razgovara za kanale Mediaset koji su u vlasništvu Berlusconija, a čiji je kum Galliani. Inače, priznao je Mancini da je kao tinejdžer navijao za Juventus, a da mu je Bettega bio idol. I što je isto bizarno, umjesto u Bolognu trebao je ići u Milan sa 14 godina. Prošao je provjeru i rekli su mu da čeka doma da mu se jave. Nisu se javili...
Ceh britkom jeziku plaćao je i u reprezentaciji. Stalno je morao čekati red iza desetki Juvea, Milana i drugih klubova. Prva velika greška mu je bila kad je na američkoj turneji 1984., kad je izbornik bio Bearzot, jedne večeri otišao u glasoviti Studio 54 u New Yorku. Zajedno s njim bili su Tardelli i Gentile. Zaružili su do 6 ujutro. Kad se doznalo Bearzot ga je kaznio, i potom otpisao, ali je Juventusove Tardellija i Gentilea ostavio u reprezentaciji.
Kad je 1988. dao jedan gol na Euru u Njemačkoj, protiv domaćina, kao sumanut se zaletio ispod press-tribine i psovao sve po spisku kroničarima reprezentacije koji su ga stalno kritizirali. Bio je ljubimac izborniku Viciniju, ali zbog Mancinijevih nezadovoljstva koliko mu prostora pruža pred SP 1990. u Italiji, zahladili su odnos. Na tom prvenstvu nije odigrao niti minute! Naposljetku, 1994. na SP u SAD htio ga je voditi Sacchi, ali je Mancini odbio, uvjeren da bi bio samo rezerva.
Tučnjava s Balotellijem
Svadio se i sa kolegama. Spallettija ne podnosi i to mu daje do znanja i javno. Sa Sarrijem se jednom žestoko posvadio na Napoli - Inter. Novinarima je govorio da ih ne čita i da ne mari što govore. Pitanje je bilo zašto se potukao s Balotellijem, kao što se znao fizički dohvatiti i s Tevezom i Osvaldom. Mancini je uvijek hrana za medije, jer je osiguravao sočne naslove i šanse za aferaške priče.
Hoće li ovo ljeto promijeniti njegovu životnu filozofiju, teško je reći. Kako kažu bliski mu prijatelji, dobrodušni Mancini nikad ne zna kada će se ukazati kolerični Mancini. Kao što je veliki fan Cityja Noel Gallagher iz Oasisa kazao “Roberto je frajer, rock’n’roll trener oko kojeg se sve praši”, i ponavlja često kako mu jako nedostaje u Manchesteru. I ponudio je tezu kako će se prije dogoditi da se Mancio vrati u Englesku kroz angažman u Chelseaju nego što će opet okupiti Oasis. Drugim riječima, valjda da se neće dogoditi ni jedno, ni drugo, jer su oni dosljedni dečki.