U Newcastleu, kažu nam svjedoci, gotovo uvijek pada kiša. I kao da je stalno tmurno i sivo. Sredina u kojoj se “samo” radi jednostavno je luda za istoimenim nogometnim klubom. Nije to od jučer i nove ere, koja je tek počela i tko zna gdje će završiti. U Newcastleu su navijači svi, a strast za klub i nogomet im je bazni kod što izdržavaju desetljeća marginalne uloge u engleskom nogometu.
Kada je Dinamo (Croatia) igrao s Newcastleom imali smo priliku pratiti taj klub uoči dva dvoboja sa zagrebačkom momčadi. Bili smo u Ceseni gdje su trenirali i igrali pripremnu utakmicu pod vodstvom tadašnjeg trenera i legende Liverpoola Kennyja Dalglisha. Ono što nas je najviše impresioniralo nije bio intervju s njime, koliko god je velika nogometna faca. Nije bio ni Faustino Asprilla, nabrijani napadač iz Kolumbije, kojeg su u Newcastleu platili veliki novac kako bi ga doveli iz tada snažne Parme.
Najjači dojam ostavila je grupa od 15-ak navijača, koji su pristali s nama razgovarati i pokazati nam koliko im klub znači. Bili su to tada momci u kasnim tridesetima i četrdesetim godinama. Odveli su nas na obližnji veliki parking, otvorili svoje prijevozno sredstvo i dočarali život koji vode. Dakle, autobus sređen sa spavaonicama kao u podmornicama, sastrane, na kat, između prolaz, pa mali kutak za užinu i toalet. Izvukli su i ogroman transparent - zastavu Newcastlea, pokrio je barem pola parkinga i dobro su se namučili da ga rašire i poziraju. Sve za Newcastle, kazali su s limenkama piva u ruci. To su ljudi s obiteljima, zaposleni i solidno stojeći po standardu. Gdje ide Newcastle idu i oni, polako, uporno i sa zadovoljstvom... Ne znamo gdje su i kako danas razmišljaju ti sada ipak stariji dečki, ali smo uvjereni da je i njima zaigralo oko srca zbog ulaska novog vlasnika u klub.
I kako odaje atmosfera oko kluba, u medijima i na društvenim mrežama, za veći dio navijača stvari se gledaju samo “kao novi vlasnik”. Ne zamaraju se zgražanjem u Engleskoj, Europi i šire što je klub kupio Saudijski investicijski fond, čiji je “gazda upravljač” Mohammed bin Salman, saudijski princ i najmoćniji čovjek Saudijske Arabije. Zakidanja u domeni ljudskih prava i slične tematike negativnog predznaka potpuno su sporedne za navijače Newcastlea, jer su svjesni da će nakon silnih muka njihov klub, s pozadinom fonda snažnog 350 milijardi dolara, preko noći posta
ti krema svjetskog nogometa. I u prosvjedima drugih klubova vide samo strah od velikog Newcastlea, koji će diktirati odnose na tržištu svima. Kao što su drugi njima... Što to, međutim, znači za budućnost europskog nogometa? Ulazak saudijskog fonda, trećeg državnog portfelja nakon što je onaj iz UAE preuzeo Manchester City, a katarski Paris SG, nije, dakle, nešto novo. No, po dubini bogatstva koje stoji iza njega, ulaganje u Newcastle je dimenzija za sebe. Klub postaje promocija (navodno) modernije političke i društvene priče S. Arabije, nogomet će poslužiti da se tamošnja vladajuća svita svijetu predstavi u ljepšem svjetlu, te će, kako navode analitičari, biti dio diversifikacije ulaganja s obzirom da slijedi neizvjesna budućnost naftnog biznisa. Uvijek će biti neki nenogometni razlog zašto su se bogatiji ljudi i interesne grupacije odlučile investirati u nogomet. U 1980-im godinama, kada je nadolazeća poduzetnička velika faca Silvio Berlusconi bio poznat samo u tim krugovima poduzetnika, kupnjom AC Milana 1986. odmah je postao svjetski poznat. I tada su šire mase doznale da je u pitanju milijarder i da želi od Milana stvoriti najjači klub na svijetu. Berlusconi je u tome uspio, a utrošio je golem kapital kroz svoj holding Fininvest. Svjetska pozornost Kad smo radili ekskluzivni intervju u njegovoj vili 1988. gazda Milana otvoreno nam je kazao da je u nogomet ušao jer, osim što ga voli od malih nogu, taj sport je veliki promotor njegovih biznisa i donosi mu svjetsku pozornost. Berlusconi, Massimo Moratti, Calisto Tanzi, Sergio Cragnotti, Cechi-Gori, Corado Ferlaino i drugi talijanski poduzetnici bili su generatori velikog iskoraka Serie A i klubova u Europi. No, raspad ekonomskog sustava raznih velikih koncerna (Cirio, Parmalat) krajem 1990-ih i početkom ovog milenija uništilo je milijarde eura štednje i mirovinskih fondova, te je to praktično označilo kraj tajkunske nogometne Italije.-
Više se godina Serie A tražila nakon silnih problema, te očitog kvalitativnog pada, u proteklih desetak godina počeli su otvarati klubovi vrata američkom i azijskom kapitalu. Nekako u vrijeme talijanskih raspada sustava u Londonu se pojavio ruski oligarh koji je kupio financijski posrnuli Chelsea. Roman Abramovič je kao simbolika novog vala ulagača u europski nogomet, svojim uspjesima i astronomskim transferima promijenio kulturu tržišta i hijerarhiju nogometa. Naposljetku, ulaskom katarskog fonda u PSG, odnosno UAE fonda u Manchester City, započela je nova revolucija u odnosima, jer iza tih klubova stoje zapravo države. Resursi su za nogometni biznis nepresušni i sasvim je logično zašto u Newcastleu, koji je dobio najbogatiji fond i “gazde” u svjetskom nogometu, likuju.
Evolucija PSG-a i Cityja, koji dominiraju u svojim ligama, a stalno su na korak-dva od euro-naslova, pokazuje u kojem smjeru sve to ide... Nogomet je to koji ima neke svoje, državne i poslovne zakonitosti. Nogomet u kojem više nije važno stvarati igrače, atmosferu, dugoročnu strategiju i politiku razvoja. Ovdje govorimo o “samoposluživanju”, jer će i Newcastle plaćati sada i odmah sve što treba samo da bi doveli najbolje što se trenutno može dovesti. I da se preko noći klub bori za naslov prvaka u ligi, te potom u Europi. Novac nije problem, nego samo treba to u što kraćem vremenu realizirati. Sve što je imalo bilo u domeni dugoročnog postaje kratkoročno. Kakav je to nogomet? Prvenstveno je to nogomet u kojem će igrači i treneri zapravo biti statisti, a glavni “igrači” bit će upraviteljica i gazda koji će ispunjavati sve njene financijske apetite. Ako postoji neki problem u tome onda će on doticati samo njihove “lige”. To znači da jedan između Cityja i Newcastlea neće ispuniti cilj u Premiershipu.
Jedan između tih tri kluba neće ispunitit ciljeve u Ligi prvaka. Što će se onda dogoditi? Ništa posebno, kao što ukazuje slučaj PSG-a i Cityja, nastaviti će se ulagati koliko god treba, i do kad treba da se ciljevi ostvare. Jer je to važno za državu koja ulaže... Teško predvidjeti Hoće li to obeshrabriti američke ulagača, azijske investitore i ine fondove? To će se tek vidjeti nakon što podvuku crtu poslovanja.
Neki analitičari kažu da su natjecateljski dometi tim ulagačima manje važni, jer ionako novac kola u iznimnim količinama kroz prodaju TV-prava, marketinške aktivnosti, gradnje stadiona i biznis sadržaja. Dokle će to ići ovog trenutka nitko ne može predvidjeti. Da je nogomet ušao u neku zonu kada je samo medij za te biznise to je jasno. Kao i to da nogomet kakvog smo poznavali do 2000-ih godina više ne postoji. Moglo bi se reći da čak ni onaj iz prve dekade novog milenija više nije u điru. U trećoj dekadi Superliga, ideja SP-a svake dvije godine, reforme Lige prvaka, ulaska državnog kapitala, gotovo da je pitanje biznisa samo sebi smisao, a nogomet je tu, onako...