Kažu nam svi sugovornici - dobro mu je kazao. Odluka da svaki reprezentativac Srbije, naime, mora potpisati famozni Disciplinski kodeks, u kojem najviše strši pjevanje vlastite i pljeskanje tuđoj himni, izazvala je brojne kontroverze u susjednom dvorištu. A izjava Marija Stanića, parafraziramo, 'da bi trebali igrati najbolji igrači, a ne pjevači', oduševila je sve u Srbiji. Jer, pričaju nam, Adem Ljajić je 'vruć', ali nema šanse da se vrati u reprezentacije iz koje ga je izgnao Mihajlović već nakon svog debija sa Španjolskom, budući da ofenzivac Fiorentine nije pjevao Bože pravde...
Mihajlovićeve odluke, od zabrane čokoladica i sokova, restrikcije čitanja, zabrane izlazaka... nisu sporne, međutim, mnogi će reći da se između redaka nazire licemjerje, budući da je ovdašnji stav kako je upravo Mihajlović u svoje igračko vrijeme bio kolovođa 'dolcevite', slatkog, a ustvari, za sportaše zabranjenog načina života. Mihajloviću je, stvara se dojam, maksimirska utakmica ključna; na autoritetu i euforiji nije zapravo izgubio zbog Kodeksa, nego zbog rezultata - svi su u ovo doba očekivali više od mršava četiri boda. Da su protiv Belgije (0:3) izvukli bod, te ga nadogradili pobjedom u Skoplju (0:1), Kodeks bi danas vrlo vjerojatno bio hvaljen čin uzdizanja morala i etike Orlova. Ovako, ovako je tek jedna kontroverza u nizu, koja mu podrivlje poziciju. A 'spasiti' ga može samo i isključivo trijumf u Maksimiru.
1) Slučaj Ljajić
Iz patriotskih razloga mnogima se sviđa(la) odluka da se mora pjevati himna. No, na drugu loptu, nakon što se dogodio incident s Ljajićem, ploča se ipak malo promijenila. Naime, i javnost i novinari ipak u najvećoj mjeri smatraju da se radi o individualnom odabiru, najobičnijoj slobodi koju uživa svaki pojedinac. Na koncu, upozoravaju nas, rijetko su kada srpski reprezentativci pjevali himnu, ponos se upalio kada je Srbija ostala sama, pa se iz svega glasa orilo Bože pravde, no i to je ubrzo prakticirala samo nekolicina.
U Srbiji, naime, većina novinara smatra kako se krvna zrnca ne broje kvalitetom glasa, već izvedbom na travnjaku, jer samo na kraju utakmice semafor pokaže konačni rezultat..."
2) Slučaj aplauz
Radi se o sličnoj stvari kao i kod pjevanja himne - respekt prema drugim reprezentacijama? Apsolutno, stisak ruke na početku i na kraju utakmice, bez iskakanja, tuče, pljuvanja tijekom dvoboja, ali čemu pljesak? Na koncu, to čak nije niti po bontonu..., tvrdi ovdašnja javnost u Novom Sadu te novinarska svita u Staroj Pazovi. Mihajlovićeva odluka, dakle, stvorila je još jedan slučaj oko kojega se lome koplja, a kilometrima je udaljen od stvarne i jedine bitne komponente - same igre i rezultata. 'Previše se trošimo na vanjske utjecaje', zaključak je koji smo primili.
3) Slučaj otkazivanje
Kada spomenemo, primjerice, Josipa Šimunića, koji produljuje svoju karijeru prvenstveno zbog želje za još jednim reprezentativnim ushitom, a pored njega Nemanju Vidića i Dejana Stankovića, koji su svojedobno mahnuli na pozdrav reprezentaciji iako su joj imali štošta toga dati, dobijemo - kontranapad. Radi se o osjetljivoj temi u kojoj nam ovdje ne žele priznati da smo u pravu.
- Pa Stanković je toliko toga dao, igrao je dva SP-a i jedan Euro, njegovo je pravo da se povuče ako želi - stiže odgovor.
Polemika ipak mijenja smjer na spomen Vidića.
- Gledajte, vi ipak imate veći kult, ona bronca je veleuspjeh koji je vašu reprezentaciju digao na pijedestal svih navijačkih emocija. Mi (još uvijek) to nemamo. I stoga je Nemanji bolje biti šef u Manchesteru, nego igrati prijateljske utakmice na Cipru... - pričaju nam novinari.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....