Četrnaesti dan lipnja 1998. Lens, Francuska. Stadion Felix Bollaert. Prvo kolo Svjetskog prvenstva, prvi hrvatski nastup. I prvi gol za Vatrene u povijesti najveće svjetske smotre. Strijelac Mario Stanić za vodstvo protiv Jamajke, kao uvod u inicijalni trijumf tog davnog francuskog ljeta. Ljeta koje je donijelo broncu... Junak ove priče nakon više od 26 godina vraća film na Lens i Jamajku:
- Neke stvari ne blijede - započeo je Stanić.
- Često ljudi pitaju kakav je bio osjećaj zabiti taj prvi gol. Odgovor je jednostavan: ili imaš sreću da prođeš kroz takav događaj ili je nemaš. To je neopisivo, ne postoji fond riječi koji bi opisao osjećaj takvog ispunjenja samog sebe, nešto poput nogometnog orgazma.
Kako se u reprezentaciji razmišljalo prije odlaska u Francusku, što se snivalo?
- Igrali smo dvije godine ranije Euro u Engleskoj. Uoči tog nastupa postojali su veliki upitnici. Znali smo da smo dobri, ali ne možeš biti siguran dok se ne potučeš s velikima, najvećima, Njemačkom, Španjolskom..., momčadima koje su nešto osvajale, dominirale. Upravo nam je taj turnir u Engleskoj (četvrtfinale, op. a.) pomogao u spoznaji da smo i s najboljima al pari, u nečemu i bolji. S takvom podlogom putovali smo u Francusku...
Stanić podvlači najteži dio uoči velikih natjecanja:
- Najgore je iščekivanje da napokon počne. Pripremaš se i jedva čekaš da se krene odmotavati klupko utakmica. Samo ti one daju prave odgovore. U svakom slučaju, išli smo s minimalnim ciljem prolaska skupine u kojoj su s nama bili Jamajka, Japan i Argentina.
Skupina je uspješno privedena koncu, u osmini finala svladana je Rumunjska, a četvrtfinale donijelo najzvučniju pobjedu, 3:0 kontra Njemačke.
- Mi smo kulturološki i mentalno turnirska momčad, a turnir je vrlo važno otvoriti pobjedom. Znali smo se u “maratonu” kvalifikacija, koje dugo traju, i izgubiti, ali na turniru se zbijemo i skupimo pa smo svakome neugodan rival. Od Njemačke smo dvije godine ranije izgubili četvrtfinale, ali smo u nekim segmentima dominirali više nego u Lyonu ‘98. Prvih dvadesetak minuta smo patili, ali izdržali smo i kasnije postigli tri gola. Na početku smo bili zablokirani, prevelika želja i ambicija znaju biti veliki problem i negativno utjecati na performans. Nama se to dogodilo 1999. u Zagrebu protiv SR Jugoslavije. Svi aspekti nogometa imaju podlogu u mentalnom aspektu. Tu je presudna stabilnost.
O francuskoj bronci od Stanića i ovo:
- Ta 1998. je duboko utkana u svaku moju stanicu, kao što su Rusija ili Katar utkani u svakog od igrača, trenera, fizioterapeuta koji su u tim pohodima sudjelovali. Osjećaj zadovoljstva i ponosa ono je što nam svima zauvijek ostaje.
U polufinalu je stigao bolan poraz od domaćina. Je li kasniji trijumf nad Nizozemskom i osvajanje bronce u potpunosti iznivelirao tugu zbog izgubljenog polufinala?
- Ne! Ima taj dio sreće i ponosa zbog medalje, ali i dio koji će uvijek žaliti zbog poraza s Francuzima. U to sam vrijeme bio suigrač (Parma) s Lilianom Thuramom, koji nam je zabio dva gola. Kad smo se nakon svega opet vidjeli, rekao sam mu da ću mu kupiti stan ili apartman ako zabije još koji gol u karijeri. Nisam ništa morao kupovati... Ono kad nam je zabio lijevom nogom, to je trenutak kad izvučeš iz sebe ono za što ni sam ne znaš da možeš. Ipak, Francuska ‘98 moji su ponos i sreća!
Ćiro je znao reći da bismo s Bokšićem (bio ozlijeđen) postali svjetski prvaci...
- Boka je bio avangarda nogometa, često i neshvaćena. S njim bismo bili još opasniji, Thuram i njegovi iz obrane bili bi više podređeni, samim tim imali bi manje mogućnosti kretati naprijed. Ne možemo znati što bi bilo da smo imali Bokšića, ali njegov izostanak bio je velik hendikep.
Uslijedilo je 20 godina u kojima Vatreni na velikim natjecanjima nisu odlazili predaleko, maksimum je bio četvrtfinale Eura 2008. Da bi pod Dalićevim vodstvom počele stizati velike medalje...
- Mi smo u Francuskoj probili led, a naši nasljednici bili su ledolomci. Ajmo stati s obje noge čvrsto na zemlju. Ni u jednom drugom sportu nije tako teško doći do polufinala ili finala kao u nogometu. Imali smo između 1998. i 2018. jako dobrih turnira, bili blizu, sjetite se ispadanja od Portugala 2016. ili Bilićeve momčadi u Austriji 2008. Nekad i nismo bili pravi, ali kome se to ne dogodi? Uzmite primjere Italije ili Njemačke, njihovih ne tako davnih neuspjeha.
I što se zatim dogodilo? Zlatko Dalić, rusko srebro, katarska bronca. Otkud to?
- Sve se dogodilo! To je grupna dinamika, vrati se nešto u što godinama ulažeš. Spominje se i sreća, koja je nužna, ali i ona voli pripremu. Stope se kvaliteta, stručnost, ambijent, okolina, taktičke varijable i nadasve - zrelost. Rodi se samopouzdanje, pa možeš izbaciti i Brazil. Imali su Brazilci niz prilika i udaraca, ali preživjeli smo, a upravo je to kvaliteta. Važan je i protivnik, je li u punoj fazi ili u disbalansu. U nogometu je sve galopiralo u odnosu na našu devedeset i osmu. Tada je bila druga vrsta nogometa, gledajte koliko se i kako danas trči, koliko je sve ubrzano. Kad je suparnik u pitanju, nama, recimo, Francuzi po profilu nisu odgovarali, Talijani jesu.
Ako su nam neke okolnosti nekad pogodovale, je li se klatno na nedavnom Euru u Njemačkoj okrenulo kontra Vatrenih. Ispali smo jer su nam Talijani zabili u zadnjoj sekundi. Je li to bilo vraćanje duga Fortuni?
- Možemo i tako. Možeš dominirati, stvarati prilike i potom primiti gol iz kontre. Događa se to i Manchester Cityju. Imao sam utakmica kad sam igrao dobro i gubio, kao i onih kad sam bio loš a pobjeđivao. Pa mi smo u Lyonu 1998. u prvih 20 minuta trebali primiti bar dva gola. Ali, Ladić je ludo branio, a taj Ladić je također dio momčadi...
Dalić je najuspješniji hrvatski izbornik. Je li i najbolji?
- Pa ako je najuspješniji onda je i najbolji. Po rezultatima je najkvalitetniji. I tko sam je da komentiram Dalića! Čovjek ima dva postolja na svjetskim prvenstvima, još i medalju iz Lige nacija. Što bismo pričali da je umjesto Dalića sve to ostvario neki Talijan? Bi li bio kritiziran kao Dalić u nekim prigodama? U našoj kulturi postoji loša osobina, podcjenjujemo svoje ljude, a dajemo veliku važnost drugima. To je neka vrsta kompleksa.
U redu, ako se Daliću divimo zbog uspjeha, što ćemo s nedavnim Eurom u Njemačkoj. Hrvatska nije prošla skupinu, nije pobijedila ni Albaniju...
- A gdje piše da moramo dobiti Albaniju? Ne postoje ni trener ni momčadi bez oscilacija. Eto, dogodi se jedan turnir na kojemu nisu briljantan i kao da sve prethodno pada u vodu. Ne treba očekivati da će se svaki put proći skupina, osvajati medalje. Očekivanja su prevelika, letvica je visoko podignuta, sve je to uvjetovano velikim uspjesima. Moramo shvatiti da svaki trener i momčad prolazi kroz oscilacije. Gledao samo uživo kada je Real Guardiolinom Bayernu uvalio četiri komada na njegovom terenu. Ali, to ne znači da Guardiola nije veliki inovator. Čuveni Ancelotti je s Milanom prosuo vodstvo 3:0 u finalu Lige prvaka... Inače trener u klubu i izbornik dva su svijeta različita. Zato se ovaj drugi i zove izbornik...
U reprezentaciji nam dramatično fale krila. Ne moraju biti razine Yamala ili N. Williamsa, ali bar blizu tome...
- Može to biti i stvar genetike, može se govoriti i o generacijama, trenažnom procesu. Suvremeni nogomet traži prodorna i brza krila, jaka jedan na jedan, igrače koji donose dubinu. Imate i generalni problem čistih špica. Španjolska je u vrijeme Del Bosquea igrala bez klasičnih napadača, pa se to primilo i u ostatku nogometnog svijeta. Sada se opet traže prave devetke, ali oskudijeva se u njima.
Kakva su Stanićeva očekivanja od bliže budućnosti nacionalne momčadi? Sada je aktualna Liga nacija, na godinu su kvalifikacije za SP, za dvije i sama globalna smotra u Americi...
- Meni ovih prošlih šest-sedam godina izgledaju sjajno, to se nikako ne može dovoditi pod znak sumnje. Pa i poraze treba shvatiti kao nešto što će ti pomoći. Može biti i kritike, prvi sam za nju, ali s argumentima, a ne na razini kafanskih priča, je li trebao igrati ovaj ili onaj... Lako je biti pametan nakon utakmice, ali kvaliteta je pronaći pozitivne strane svake priče. Stoga mogu konstatirati kako klasu sasvim sigurno imamo. Dalić je dokazao da se sa svim što nosi posao izbornika zna i može nositi. Bitno je da opstajemo kao kvalitetna momčad s osjećajem pripadnosti, cjeline, zajedništva i kulta reprezentacije. Najvažnije je da smo kompetitivni, da se možemo nositi sa svakim na svijetu. Ne brinem za budućnost. Da, otići će Luka, kao što su prije odlazili i Mandžo, Zvone, Žuti... Ne vidim tu mjesta za brigu i depresivan pristup, u smislu da će se sad sve rasuti. Pa tko bi vam prije deset godina rekao da ćemo spojiti tri velike medalje!?
Potom konkretnije o Ligi nacija u kojoj nas čekaju bliske utakmice sa Škotskom i Poljskom...
- Ligu nacija gledam kao natjecanje u kojem stožer može pripremati momčad, stvoriti modele i strukturu za još važnije ispite. Mislim pritom na kvalifikacije za SP, kao i samo Prvenstvo. Važno je da više nema prijateljskih utakmica, nakon kojih u pravilu ima više pitanja nego odgovora. Liga nacija nosi ozbiljnu razinu, kvalitetne suparnike, ali smatram kako na kraju neće biti presudno hoćemo li u njoj biti treći ili peti. Ona je kao neko vozilo kojim se voziš prema cilju. Ali, svjestan sam da će mediji u slučaju lošeg rezultata ili nekog eksperimenta u momčadi, odmah plasirati sto pitanja i sumnji.
Možemo li u Americi do treće svjetske medalje u nizu? Je li to uopće blizu realnosti ili se treba uštipnuti i prestati sanjariti?
- A zašto ne bismo mogli!? Ambicije sigurno ne manjka ni kod izbornika ni kod igrača. Kada se zajaši val, on te nosi. Je li bilo realno očekivati vezane medalje u Rusiji i Kataru? Ponavljam, najvažnije je biti kompetitivan i svjestan da milijarde detalja odlučuju.
Pozivi Ivanu Perišiću u vrijeme kad je bio bez kluba, donijeli su i negativne komentare...
- Dalić i stožer najbolje znaju zašto su ga zvali. Očito je bio potreban. Nisu tu u pitanju samo stare zasluge, već sigurno znaju što im Perišić donosi. Dalić zna razlog, izložio se, primio kritike. Ali, da je samo do starih zasluga, mogao je zvati i mene. Imate primjer Aljoše Asanovića iz naše generacije. U vrijeme SP 1998. bio je član Napolija, nije igrao u klubu. A na SP-u je bio jedan od najboljih. Ladić je loše branio pred Francusku pa tamo blistao... Priča nije jednodimenzionalna, no trenersku intuiciju valja poštovati - zaključio je Stanić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....