CARLO HERMANN/AFP
SEDAM GODINA U NAPOLIJU

Maradona je bio svoj samo kada je bio - njihov. Posljedice slave postale su Diegu preveliki teret...

Bilo je to zlatno doba Zlatnog Dečka, čije su mu posljedice postale preveliki teret
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 27. studeni 2020. 21:53

Njegov je život postao Maradona story u tih sedam godina. Od toplog srpnja 1984. godine, kada je kao sila nebeska aterirao na stadion San Paolo, pred 80-ak tisuća šokiranih Napolitanaca. Dok je helikopter nadlijetao stadion koji će od idućeg tjedna i službeno nositi njegov ime, kao da se očekivalo čudo Božje. Ljudi su gledali u letjelicu i kao da nisu mogli vjerovati da će taj čudesni nogometaš, iz bogate Barcelone, stvarno doći u njihov mali (njima uvijek velik) Napoli...

Čudo se dogodilo, ili preciznije rečeno, čuda su se počela događati. Jer Diego Armando Maradona, kako je kazao jedan od talijanskih kolega, bio je utjelovljenje onoga koji je nemoguće činio mogućim. Je li zato čudno da postoji i Crkva koja nosi njegovo ime?

Napravljena ludost

Corrado Ferlaino, danas vitalan 89. godišnjak, svoju najluđu ideju imao je kada je 1984. godine odlučio dovesti već svjetsku zvijezdu iz Barcelone. Predsjednik Napolija od 1969. godine, Ferlaino je bio stalno u odnosu ljubavi i mržnje s navijačima. Dizao je klub sa svojim ulaganjima, ali kad bi prodao ikone kao što je to bio Dino Zoff, bilo je kao da sve dobro prolije.

image
CARLO HERMANN/AFP

Kad je već bio umoran da ne može dalje od drugog mjesta, Ferlaino je, kazao je i sam kasnije, napravio ludost. Dogovorio je s Barcelonom transfer Maradone za 13 milijardi lira, današnjih recimo 6,5 milijuna eura, što je bio rekord. No, problem je bio što Ferlaino nije imao taj novac, ali je iskoristio i raspoloženje čelnika Barcelone koji su se Argentinca htjeli riješiti zbog njegova raskalašenog i često incidentnog života. Tek će se kasnije pokazati da je Ferlaino, valjda ni sam ne vjerujući da će uspjeti, počeo skupljati novac za transfer, obrativši se najvažnijim i najimućnijim ljudima u gradu...

Ukazanje Maradone bio je prijelomni trenutak u povijesti Napolija, drugačijeg poimanja nogometnog biznisa, ali i života Zlatnog Dečka. Osamdeset tisuća gledatelja platilo je ulaznicu da ga dočekaju, simboličkih tisuću lira, ali opet, bila je to najava nečeg novijeg. Kao što je Maradona tada bio najava, a ubrzo i potvrda, desetke koja mijenja svijet nogometa.

Najava drugačijeg što je simbolizirano odlaskom u povijest crno-bijelog prizora i nadiranjem sve raskoši koje će boje televizije donositi u sve domove širom svijeta. Maradona je bio onaj kojeg će svijet doživjeti kao poslanika tog novoga, najvećega. Nakon što se do tada uglavnom više slušalo priče nego što se moglo vidjeti pothvate Pelea i njegovih tisuću golova, Maradona je bio tu, pred očima svih, putem TV ekrana.

image
MARIO LAPORTA

U Napulju je Maradona (do)živio drugu Argentinu, odnosno beznađe onih koji žive u siromaštvu slušajući svaki dan o ekonomskim krizama i vječnim nadama u bolje sutra. I u Napulju je osjetio da je nogomet, ono što je on najbolje od svega razumio i najbolje od svih interpretirao, bio izlaz, barem na trenutak, za stanje sreće i masovnog zajedničkog slavljenja.

Maradona je Napolitancima koji muku muče u svakodnevici bio čarolija da im promijeni muku. I to im je priuštio ne samo time što je osvojio prvi povijesni scudetto, ne samo s drugim naslovom, pa Kupom i Superkupom UEFA-e. Maradona im je omogućio doživljaj da osjećaju dostojanstveno pred cijelom Italijom, bogatom i siromašnom, kao i u svijetu. Da se osjećaju da im netko nešto zavidi, a Maradona je bio taj, i bio je njihov. Čovjek naroda, sa svim ljudskim slabostima kao i oni, ali čovjek koji je bio najveći u nečemu što ama baš cijeli svijet prati, voli i treba.

Maradoni je Napoli bio ono što je trebao nakon Buenos Airesa, i bijeg od onog što je značila raskošnija i hladnija Barcelona. Napulj ga je volio, hranio ga je emocijama i pažnjom, štitio i štovao kao sveca, iako je njegov život izvan terena bio sušta suprotnost. Napolitanci su mu sve opraštali jer Napoli je postao velik zbog njega. I kao da su svi osjećali da ako on ode, nestat će sve čarolije, i sva čuda. Nestat će prkos prema bogatijem sjeveru, njihovoj aroganciji kad govore o jugu, nestat će moć kojom su im se nametali i uživali u osjećaju kako ih se boje jer je El Pibe de Oro njihov, u nebeskoplavom dresu...

Toliko su ga u Napulju voljeli da nisu primjećivali, ili nisu ni htjeli, ili nisu mogli drugačije, da su ga gušili. Život mu je postajao pakao i prije nego je sva svoja spasenja potražio u šmrkanju kokaina i slapovima alkohola. Ne samo da nije mogao sa ženom Claudijom otići do grada u šetnju, njemu je postao pothvat iz kvarta elite na brdu spustiti se do klupskog kampa. Napolitanci su bili stalno ispred njegove vile u nadi da će ga vidjeti, sresti, dotaknuti. Kao svojim čarobnim driblinzima i rješenjima na terenu, tako je pokušavao izigrati mase da bi se dokopao puta do treninga. Sve tako dok u jednom trenutku više nije mario ni za treninge. Kad je droga preuzela njegovo biće, gubio je noći s prostitutkama, sumnjivim društvima, konzumirajući alkohol kao da je voda. Po danu je spavao, a na treninzima bi se pojavljivao “svaki drugi-treći put”. Svi su sve znali u Italiji, pogotovo u Napulju. Gradu koji je opterećen snagom podzemlja kao rijetko koji na Apeninima, a koje je brzo procijenilo koliko im Maradona može poslužiti za njihove interese....

Pri kraju sedam godina braka s Napolijem bio je, kažu, izvan sebe. Život mu je postao nemoguć jer više nije mogao igrati kako je igrao. Više nije mogao biti zdrav kakav je bio. Više nije otplaćivao sve što je svojom veličinom prije radio. Dugovao je poreznicima, redale su se tužbe za očinstva, brak mu se raspadao, gasile su se čarolije, a Italija ga je zamrzila definitivno kada je sa slabom reprezentacijom, i praktično s jednom zdravom nogom zaustavio san Azzurra da će kao domaćini SP-a 1990. postati svjetski prvaci, u polufinalu. Krivo je procijenio da je i Napolitancima tada bio važniji od Italije.

Mnogima možda i jest, jer je uoči Mundijala, u svojoj možda najslabijoj sezoni u Napoliju, pridonio osvajanju i drugog scudetta. No, većini je ipak prelio čašu strpljenja tolerancije prema njegovim ispadima. Narod je znao da mu je podzemlje za vratom i da se priprema njegov bijeg. Maradona više nije mogao opstati u Italiji, pogotovo ne u Napulju. Kad je jednog dana, odlazeći na trening u crnom Mercedesu zatamnjenih stakala, doživio da mu je netko iz mase navijača komadom mramora razbio stražnje staklo, osjetio je strah za život.

Bijeg u noći

U ožujku 1991. godine svijet je službeno doznao ono što su svi zapravo znali. Bio je pozitivan na doping-testu. Kažu da više nitko nije htio na kontrolama mokriti umjesto njega i pokrivati njegove ovisnosti. Bio je to najjasniji znak da su zlatne godine Zlatnog Dečka zaključene.

Bijeg iz Napulja pod okriljem noći, kao neka tajna špijunska operacija, bio je završni kadar Maradone u okruženju gdje je postao najveći. I kako je netko dobro kazao, to ne znači da je bio najbolji. No, unatoč svemu, u Napulju čarolija Maradona nije iščeznula. Naprotiv. Više nije osvojen niti jedan scudetto i samo je snažio mit o najvećemu. Nakon njegove smrti Napulj se, kao i Buenos Aires i Argentina okreću slavljenju nebeskog Maradone. Kako to priliči pravim svecima i božanstvu...

PRIČA ČOVJEKA KOJI JE MARADONU DOVEO U NAPOLI Bio je genij, a oni ne žive životkao obični ljudi

Od kada je postao gazda u Napoliju, pa sve do danas bio je i ostao l’ingegnere. Inženjer Corrado Ferlaino. Predsjednik kluba koji je 1984. godine odlučio šokirati svijet nogometa, a najviše svoje sugrađane, kada je krenuo po Diega Armanda Maradonu. Bila je to operacija nemogućeg, no Ferlaino, odlučan da na siromašnom jugu napokon stvori momčad bogatu kvalitetom da može svladati bogatune sa sjevera, nije se šalio. Uz ondašnjeg posebnog suradnika Luciana Moggia, sportskog direktora Juliana, Ferlaino je animirao najjače gradske financijaše. Netko će uvijek provlačiti da je bilo i upliva podzemlja, ali taj će mit u kontekstu financiranja transfera uvijek ostati samo nedokazana priča... Ferlaino danas ima 89 godina. Vijest o smrti Zlatnog Dečka duboko ga je potresla... - Shrvan sam, nisam nikad vjerovao da ću u svom životu čuti tu vijest. Diego je imao raznih zdravstvenih problema, nekoliko sam ga puta u prošlosti išao posjetiti i pružiti mu podršku. Bio sam uvjeren da će i ova posljednja kriza biti zaključenja njegovom pobjedom. Nažalost, nije... Ferlaino je kao predsjednik omogućio dolazak Maradone. Zajedno su stvorili moćnu momčad koja će temperamentnom stanovništvu podno Vezuva donijeti najveću sreću osvajanjem prvog scudetta u povijesti kluba. Nije to bio lak odnos, prije svega zato što je Maradona živio kako je živio. Obožavali su se i mrzili, svađali i mirili. Posljednji put bilo je u siječnju 2017. godine kada su se sastali prilikom uručivanja priznanja Maradoninom ulasku u Kuću slavnih calcia... - Bio je i ostao simbol kluba i grada Napulja. Čak i kada su prošle mnoge godine od njegovih fantastičnih igračkih dana emocije Napolitanaca prema Diegu nisu blijedjele. Bio je genij, a oni ne žive život kao obični ljudi, to od njih ne može očekivati. Imao je zbog svega ogromne odgovornosti i možda se nije znao nositi s njima, nego ih je trpio. S posljedicama... Napolitanci neće nikad zaboraviti tko im je donio prvi naslov i ostvarivanje snova 1987. godine. Čak ni onaj drugi naslov, tri godine kasnije, nije usporediv s prvom srećom... - Navijači su silno željeli prvi naslov i on ga je uz momčad osigurao. Zato je bio posebno velik Diego, jer je znao ne samo igrati nogomet kao nitko prije i poslije njega, nego i zbog toga što je bio lider i odlučno motivirao suigrače. Nije pričao o tome kako se skupljalo 13 milijardi lira (tada 13 milijuna maraka) da ga se dovede. - Pustimo te priče. Sada smo svi tužni i plačemo. Za nas Napolitance Maradona nije bio samo nogometaš, on je bio duh Napolija...

Linker
04. studeni 2024 22:41