Tihomir Novak jedan je od majstora koji su obilježili posljednje desetljeće na Kutiji šibica. Novak ima dva naslova, ali i četiri izgubljena finala. Nevjerojatno je da je u sva četiri njegova momčad izgubila na penale. Na našu veliku sreću, Novak će svoje majstorstvo demonstrirati i na 50. jubilarnoj Kutiji.
- Igrat ću, kako ne. Ne znam što bi me moglo spriječiti da ne dođem - kaže Tihomir Novak.
Zna i za koga će igrati.
- Za Juice Marasku. Nismo se još kompletirali, ali složit ćemo dobru momčad. Naravno da dolazimo osvojiti Kutiju, a vidjet ćemo što nas čeka.
Je li vam teško futsal zamijeniti s malim nogometom?
- Iskreno, sve je teže. Nekada sam igrao više malonogometnih turnira, pa bih se privikao. Sada mi je Kutija praktički jedino što igram izvan futsala, a kako i nje nije bilo u prošloj godini, ispada da sam dvije godine bez malog nogometa. Trebat će mi nekoliko utakmica da se priviknem.
I Novak je među onima koje Kutija fascinira.
- Najviše uživam u druženjima, na tribinama se skupe brojni malonogometaši svih generacija, sa svima je uvijek užitak popričati. Na Kutiji su generacije koje dolaze, generacije koje dominiraju u sadašnje vrijeme, pa i generacije koje su prije igrale. Ta druženja su posebna.
Prvi s Gospićem
Vi ste Kutiju osvojili dva puta, po jednom s Gospićem i CB Dobermannom?
- Dobro pamtim sva svoja finala, bilo ih je šest, a dva sam i osvojio. Teško je reći koji mi je trofej draži, možda ipak taj prvi s Gospićem. Stvarno smo dugo lovili taj naslov na Kutiji, a te godine kada smo i osvojili turnir smo igrali – fantastično. Taj Gospić je možda igrao najbolji mali nogomet koji ja osobno pamtim na Kutiji, iako s Dobermannom smo također ispisali povijesti. I osvojili turnir bez primljenog gola, to će teško netko nadmašiti.
Mnogi stariji igrači često govore kako mali nogomet više nema šarm koji je nekada imao, da je futsal puno toga promijenio?
- Ne volim ni čuti takve usporedbe, a kamoli pričati o njima. Osobno jako cijenim sve generacije, a držim da nikako nije korektno tvrditi da danas nema majstorskih poteza na parketu. Ima i danas itekako sjajnih mečeva, ima igrača koji fantastično driblaju, zabijaju, dižu publiku na noge. Međutim, da je prije bilo više prostora - bilo je. naravno da je odmah bilo i više prostora za majstorije. Danas su igrači spremniji, taktički discipliniraniji, ali to je posljedica vremena u kojem živimo. U nekim prijašnjim vremenima igralo se na jedan način, ali taj danas više ne prolazi.
Koga od tih starijih igrača posebno cijenite?
- Palića i Pavlica se slabo sjećam, bio sam još klinac. Starije od njih nikad nisam gledao. Od ovih mlađih Nikola Tomičić mi je bio pojam od igrača, Mile Simeunović također. Korab Morina me oduševljavao. Moram spomenuti i Roberta Hertla, on je bio sidrun onako po mom guštu. Nažalost, samo sam jednu Kutiju odigrao i s pokojnim Matijom Caparom, ali svi znamo kakav je on bio igrač. On je radio “prljavi posao”, svojim kretanjima olakšavao posao i španerima, igračima koji su onda jednim potezom rješavali utakmice. Svaka mu čast, dečko je odigrao sedam finala i svih sedam osvojio, to govori o njegovu karakteru. Bio je rođeni pobjednik.
Užitak na Štefanje
Koja je po vama tajna uspješnosti Kutije?
- 50 godina je nevjerojatan doseg. Znate, ne tako davno mogao si biti prvak države u futsalu i nitko te ne bi prepoznao. No, kad bi osvojio Kutiju, svi su dobro znali tko si. Kutija je uvijek bila najveće dostignuće.
A kakve su fešte znale biti poslije osvajanja turnira?
- Ha-ha, ma bilo je svega. Ma iskreno, meni su najbolje bile one neke spontane fešte, kada bismo zaružili u Sport Billyju. A znate, kada dođete u četvrtfinale, pa polufinale, onda igrate dan za danom, pa se do finala i malo ispušete i više ne možete ni feštati. To se i nama znalo dogoditi.
I Novak tvrdi kako je Štefanje poseban dan na Kutiji...
- Veliki je užitak igrati na Štefanje, ali nema goreg osjećaja nego ispasti s Kutije na taj dan. Ja, srećom, nikada nisam. Naravno, ne volim gubiti ni polufinala, onda nisam baš od neke volje na utakmici za 3. mjesto. Štefanje? Ma taj dan je drugačiji ambijent na Kutiji, dvorana je puna do vrha, tada je baš užitak igrati. Pogotovo što publika dobre poteze često nagradi i velikim pljeskom.
A tko vam je najzanimljiviji velikonogometaš na Kutiji?
- Nažalost, više nema toliko velikonogometaša, rijetki nastupaju na tom turniru. Svi znamo kako je prije španao Robert Prosinečki, pamtimo one njegove rolice, u tom trenutku ne možete doći ni blizu lopte. E da, mene se uvijek dojmio Hrvoje Štrok. Nizak je, nezgodan, odlično kontrolira loptu.