- Sjećam se da je u Vili Rebar uoči utakmice vladala mrtva tišina. Svi smo se zavukli sebi pod kožu, ali ne od straha, nego zato što nismo mogli dočekati početak. I kada autobus napokon krene prema stadionu, pred njim se na cesti ispriječi kamion Čistoće, a Marijan Brnčić, moj Brna, skoči sa sjedala i poviče - ma, miči se s puta, hoću što prije na stadion! Tako smo našpanani bili...

U svojem uredu-dnevnom boravku iznad obiteljske pizzerije Gentleman u Kraljevićevoj ulici legendarni Rudolf Belin u ponedjeljak vrti film jedne od većih pobjeda u Dinamovoj povijesti. Na putu prema finalu Kupa velesajamskih gradova plavi su se u prvoj polufinalnoj utakmici neočekivano raspali u Frankfurtu. Tih 0-3 je ružno odjeknulo i žestoko zaboljelo igrače, ali govorimo o generaciji naoružanoj beskrajnim samopouzdanjem. U uzvratu se '67. vratila iz duboke depresije i dobila 4-0. Kako? "Bili smo fakini", jednostavno objašnjava 79-godišnjak.

- Povjerovali smo da nam je otvoren put do finala kada smo u prethodnoj rundi izbacili Juventus. Nikad neću zaboraviti kako je Štef Lamza tri puta zaredom gurnuo loptu kroz noge Luisu del Solu koji je tih godina slovio za jednog od najboljih svjetskih igrača. Ovaj nije mogao otrpjeti poniženje i sam je izišao s terena. Prošli smo Juventus i onda - šok. Eintracht nas je razmontirao u prvoj utakmici, nismo mogli dopustiti da stvar završi samo tako.

S amputiranom potkoljenicom Belin je već izvjesno vrijeme osuđen na kolica i svakodnevne terapije, ali oči su i dalje pune života, a vreće s uspomenama pune anegdota. Dok iz njih izvlači najdraže primjerke, smije se, gestikulira i svako toliko priču začini poštapalicom - 'bem ti đavla.

RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Treba im naš Mesić

- Razmišljam posljednjih dana o tom uzvratu sa Šerifom za koji se dečki pripremaju i stalno se vraćam našem "malom" Mesiću. Sve ono kaj smo Štef i ja u ključnim utakmicama te sezone "naredili" prema naprijed zapravo nam je omogućio Meske jer se žrtvovao za nas. Takva je bila Zebecova strategija: potroši jednog igrača da zaustavi najboljeg suparničkog asa. Neka ga ganja posvuda, neka mu bude sjena i isključi ga iz igre, a mi ćemo se pobrinuti za golove. I onda taj Mesić u Maksimiru bude nagrađen za sav trud, zabije Juventusu u pobjedi 3-0. Trči i skače po terenu, sav izvan sebe viče: "Dečki, pa nemrem vjerovat, ja sam zabil gol", ha, ha...

Vraćamo se Eintrachtu. Dinamo je za 90 minuta zagrebačkog uzvrata prvo anulirao prednost njemačke momčadi iz prve utakmice, da bi u produžetku upravo Belin pogotkom s bijele točke ovjerio ulaznicu za finale. Njemački nogometaši poslije su pričali da su nakon dva rana gola osjetili paniku jer su dinamovci letjeli terenom kao da sutra ne postoji. Nije zanemariv detalj u cijeloj priči da je 30 tisuća navijača neumorno nosilo momčad od prve do posljednje minute. "Zrakom su stalno letjeli šeširi", prisjetit će se puno godina poslije Eintrachtov igrač Grabowski.

- Mi smo tada bili vrlo bliski s našim navijačima. Sigurno i zato što su najveći dio momčadi činili domaći igrači, zagrebački dečki s kojima se publika lako povezivala, ali biti Dinamov nogometaš općenito je značilo uživati veliku popularnost. Sjećam se jednog povratka iz Beograda kada su naš autobus zaustavili pokraj Županje. Izišao je Dražan Jerković i ljudi nam više nisu dali da se pomaknemo. Znaš koliko smo ostali? Dva dana! Kao igraču ispuni ti dušu kada vidiš da toliko značiš svojim navijačima.

Dinamo je u Lamzi, Zambati, Belinu i Škoriću tih sezona posjedovao svjetske klase, ali od velike je važnosti, podcrtava velikan, bila komunikacija s karizmatičnim trenerom.

Petković i Oršić odlični

- Zebecu su predbacivali da je svakakav. I pijanac, i partizanovac, i zvezdaš, ali to što je bio premazan svim mastima bilo je od pomoći u stvaranju velike momčadi. Javnost ne zna jer postoji ta slika da je bio nepristupačan, ali Zebec je inzistirao na otvorenoj komunikaciji. Poticao je nas igrače da razgovaramo o igri, prošloj i sljedećoj utakmici, suparnicima. Provocirao bi igrača kroz razgovor da iz njega izvuče ono najbolje, da ga natjera na razmišljanje. Kada sam se vratio iz vojske, brzo je skužio da ne mogu dovoljno trčati. Rekao je: "Rudo, u redu, ne možeš trčati, ali možeš asistirati ili zabiti iz slobodnjaka". Ja vidim da mali "Čera" može trčati cijeli dan i onda "pljus", loptu njemu na krilo, a on centaršut na glavu "Zambiju".

U lovu na tri gola minusa iz Tiraspolja definitivno bi pomoglo kada bi Krznar u rosteru imao eksperta za slobodnjake. Belin kaže da ih je u karijeri zabio između 30 i 40.

- Veliki brazilski as Didi bio je izbornik Čilea kada je Dinamo bio tamo na turneji. Kako jednim potezom možeš izbaciti šestoricu iz igre, pitao me. Odgovor je, naravno, glasio - slobodnim udarcem. Petoricu igrača u zidu i golmana koji je uvijek u nepovoljnijem položaju od tebe kao izvođača jer iza zida ne može biti siguran hoćeš li pucati iznad, pokraj ili kroz živi zid. Uživao sam u slobodnjacima, puno sam ih vježbao, ali nikad uz ovaj pomični zid od dasaka. Morali su biti živi ljudi.

U predvečerje dvoboja s moldavskim prvakom dinamovci osvježavaju memoriju nekim velikim povijesnim pobjedama. I ova današnja momčad ima za pojasom jedan takav spektakularan skalp, onih 3-0 protiv Tottenhama.

- Ma, ima tu izvrsnih nogometaša. Odličan je Oršić, isto tako i Petković koji može i zabiti, i petom podvaliti i podići publiku na noge. Ako želite moj savjet, onda se dečki u pripremi utakmice ne trebaju opterećivati taktikom ili sustavima jer sustave ionako "delaju" igrači. Neka trener prepiše ono naše - jednog igrača potroši da uštopaš njihova najboljeg asa i kreni punom snagom, igraj svoju igru, ostani vjeran sebi. Ako publika stane iza momčadi i odvede momčad do ranog vodstva, eto Šerifa u šoku, izgubit će tlo pod nogama u sljedećih pet ili deset minuta.

Čuvajte se, gospon Rudi, zahvaljujemo na gostoljubivosti.

- Znaš tko me čuva? Mlade medicinske sestre, otpozdravlja nasmijan.