Prijedlog novog maksimirskog stadiona, koji je u suradnji s Dinamom javnosti u subotu predstavio arhitekt Otto Barić, izazvao je veliki interes javnosti.

Stadion od cca 60 milijuna eura, za 34 tisuće gledatelja, s popratnim sadržajima, to je okvir koji će biti baza na putu do konačnog rješenja. Naravno, na natječaju koji bi trebao biti raspisan do kraja travnja mogu se pojaviti i druga rješenja, drugačiji projekti, ali dvije stvari koje je predstavio ovaj Barićev plan trebao bi svaki od njih podrazumijevati - stadion ostaje u Maksimiru i neće stajati više od 60-ak milijuna eura. Dakle, ne može se dogoditi, odnosno, ne bi se smjelo dogoditi, da poput žičare cijena na kraju opet skoči za nekoliko puta.

Nije to prvi projekt novog Dinamovog stadiona, teško je više i izbrojati ideje koje su zadnjih dvadesetak godina defilirale gradskim eterom. Od megalomanskog stadiona sa 60 tisuća mjesta, s atletskom stazom ili bez nje, preko Plavog vulkana na Kajzerici, povećanog stadiona u Kranjčevićevoj, tzv. Nacionalnog na Laništu... I uvijek je sve ostalo samo na priči, čistom populizmu bez stvarne želje da se to pitanje riješi.

GNK Dinamo

Možda smo opet u zabludi, ali dojam je da će se ovog puta ipak nešto pokrenuti, barem ako se može zaključiti iz rasprava koje je donio ovaj najnoviji prijedlog. Naime, pitanje Dinamova stadiona postalo je vrlo bitno pitanje uoči lokalnih izbora, o njemu su se zadnjih dana očitovali svi gradonačelnički kandidati ili barem većina njih. I, ono što je drugačije u odnosu na ranije inicijative oko stadiona, svi slažu da se novi stadion mora graditi! I da će ga izgraditi kad dođu na vlast.

Naravno, naučili smo na neispunjena politička obećanja, ne bi bilo prvi put da se sve izjalovi, međutim, čini se da je ovog puta voda došla do grla i da su svi svjesni da odgađanje nema smisla. Pogotovo što svi polako shvaćaju da se stadion može napraviti bez pretjeranog zadiranja u džepove poreznih obveznika, kako takav stadion može biti samoodrživ, kako se financijeri mogu naći i na međunarodnom tržištu...

Naravno, još uvijek ima u javnosti onih koji su protiv gradnje (ili rekonstrukcije) stadiona, tvrdeći kako “treba graditi bolnice i škole”, valjda ne shvaćajući da ih ovaj, derutni stadion i njegovo održavanje, košta više nego što bi ih stajao novi. Ipak, čini se da se ukupna klima i među političarima i među građanima mijenja, da se priča o novom stadionu u Maksimiru definitivno pokrenula.

GNK Dinamo

I da je pitanje tek kojim će smjerom krenuti do konačnog cilja. Neki kandidati gradnju stadiona dovode u vezu s nužnom promjenom upravljačkog modela u Dinamu, drugi zazivaju dugogodišnju koncesiju Dinamu koji bi stadion sam gradio i sam održavao, treći su za partnerski odnos Grada i kluba...

Sigurno je da će na kraju o svemu odlučivati politika, nakon izbora, ali vjerujemo kako ovog puta ipak neće sve ostati na praznoj priči. I da doista stadion, nakon ovog zadnjeg prijedloga, neće postati “nova žičara”, simbol rasipništva.