INIESTA Španjolski heroj koji je dugo plakao

Andres Iniesta ove će subote igrati svoje treće finale LP. Nikad nije bio u boljoj formi, nikad ga ozljede nisu tako dugo zaobilazile. Andresito je, na neki način, paralelna povijest Barcelone na individualnom nivou. Kao što je Barci bilo teško izboriti mjesto na europskoj nogometnoj karti, i Iniestin je put bio posut grubim kamenjem. Danas je najomiljeniji igrač Španjolske. Jednostavni dečko iz provincije, sramežljiv, tih, skromno odgojen, idol je najeksponiranije nogometne sile današnjice.

Iniesta je dijete skromne obitelji. Majka je radila u krčmi svog oca, otac je bio zidar. Kad je Andres bio dijete, i prije nego je “potpisao” za Nike u zamjenu za opremu, otac je štedio tri mjeseca da mu kupi Adidasove kopačke.

- Vjerujem u sudbinu. Stvari se događaju jer se moraju dogoditi. Vjerujem i u Boga, ali nisam fanatik, ne idem u crkvu.

Samo jednom u životu

U Fuentealbilli Andres je igrao nogomet na betonskom igralištu. S osam godina je ušao u dječje kategorije Albacetea, udaljenog 80 kilometara od njegova sela.

- Ja sam navijao za Albacete, a iza njega za Barcelonu. Albacete je igrao u prvoj ligi i kako sam igrao za klub imao sam besplatnu ulaznicu pa sam vikendom išao gledati utakmice prvenstva. Igrali su Josico, Salazar, Oscar, Bjelica, Molina. Bila je to dobra godina, kad su ušli među najbolje. Ja sam slavio u mom selu. Jednom sam se naljutio jer je Barca nabila Albacete sa sedam golova, pa su mislili da ne podnosim Barcelonu.

Barca ga je zamijetila na turniru u Albaceteu. Iniesta je bio upisan velikim slovima. No, imao je jedan problem. U onom trenutku u Masiju su mogli stariji od 14 godina. Andres je imao samo 12. Ljudi iz Barcelone su nazvali obitelj i javili im da s osobitim zanimanjem prate njihovog sina i da će mu za tri godine rezervirati mjesto.

- Tata mi je rekao: Neki vlakovi prolaze samo jednom u životu. Ali ja sam mu rekao da ne želim ići.

U glavi mu nije prestajalo odzvanjati: Neki vlakovi prolaze samo jednom u životu. Svake noći kad bi legao u krevet pokraj kojeg je visio poster od Laudrupa i kraj njega Guardiolin, Iniesta je u mraku mislio na tu rečenicu. U automobilu kojim ga je otac vozio na treninge u Albacete nije se govorilo o Barci. Sve dok jednog dana Andres nije rekao: - Tata, nazovi Barcu.

Put u Barcelonu bio je pakao. U plavom Ford Orionu koji ga je dotad tri puta tjedno vozio u Albacete nije znao dokle će ga put odvesti. Pokraj njega je sjedila majka, na prvom sjedalu otac i djed. Andres nije prestao plakati cijelim putem.

- Stali smo za ručak. Nitko nije jeo. Majka je plakala, otac nije bio gladan, djed me je pokušavao ohrabriti, ali ni on nije jeo. Ja nisam ni pogledao tanjur. Kad smo stigli, direktor Joan Farres mi je predstavio Josea, vratara koji je imao metar devedeset. Ja sam samo pomislio “Moj Bože”. Dali su nam večerati. Ja nisam prestao plakati. Sutra su me roditelji odveli u školu i rekli mi: Popodne ćemo doći po tebe. I popodne ih nije bilo.

Svaka dva tjedna roditelji bi sjeli u automobil i vozili 500 kilometara da bi bili sa sinom. Nedjeljom uvečer bi mu rekli: Sutra te vodimo u školu. I sutra ih ne bi bilo. Svaku nedjelju uvečer Iniesta je plakao. Iniesta je danas heroj države zbog svojih golova protiv Chelseaja i u finalu SP-a i najbolji ambasador Španjolske u svijetu.

- Mislim da sam privilegiran, ali samo se osjećam igračem kojeg gledaju mnoge oči. Čudno mi je kad mi plješću i navijači protivničkih momčadi. Vjerojatno osim rezultata vrednuju i druge stvari.

Andres Iniesta čuva one “Adidas Predator” koje mu je otac kupio nakon što je tri mjeseca otkidao od plaće. Kad ih vidi, sjeti se betonskog igrališta, plavog Ford Oriona, vožnje do Albacetea i natrag, turnira u Bruneteu, ručka zalivenog suzama, vikenda u samoći.

- Kad ih pogledam, znam otkuda sam.