Dosta je zvučnih imena na popisu trenutačno nezaposlenih hrvatskih trenera. Na posao i novi klub čekaju, primjerice, Nenad Bjelica, Samir Toplak, Robert Prosinečki, Nikola Jurčević, Dragan Skočić, Krunoslav Jurčić, Tomislav Ivković, Željko Kopić, Zoran Vulić, Tomislav Stipić, Stjepan Tomas, Branko Karačić, Ferdo Milin...

A može li osvojena bronca hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2022. pomoći našim stručnjacima da lakše pronađu angažman u inozemstvu? Iskusni strateg, Samir Toplak (52), koji je prije tri mjeseca napustio klupu Gorice, kaže:

- Kad bismo živjeli u normalnom okruženju, onda bismo svakako mogli reći da bi taj uspjeh trebao itekako pomoći našim trenerima u potrazi za poslom izvan granica Hrvatske. Međutim, poznavajući sustav traženja trenera i kako sve to funkcionira, ne vjerujem da će nam ta bronca previše pomoći. Jer, gledajući samo, primjerice, taj Bliski istok, koji se apsolutno otvorio u nogometnom smislu, uvijek će prije angažirati Portugalca, Španjolca, Nizozemca..., nego Hrvata! Na žalost, to je tako, treneri se danas biraju po sustavu lobiranja i ima li netko nekoga u nekom klubu, blizu je dobivanja posla. I nije previše značajno imate li iza sebe dobar rezultat, važno je imati nekoga tko će vas “ugurati” u klub. Ta je bronca, da se razumijemo, velika stvar za hrvatski nogomet u cjelini, ali neće previše pomoći trenerima - smatra Toplak.

Svatko gleda sebe

Osobna su poznanstva, dakle, važnija od rezultata?

- Milijun posto je to tako! Vidim kako to funkcionira, lobiranje je najvažnije... Treba svakako reći da su naši treneri stvarno kvalitetni, pa netko je sudjelovao u razvoju i stvarao te igrače koji su osvojili odličja na dva SP, netko je od malih nogu trenirao te nogometaše.

A bi li možda hrvatskim trenerima pomoglo organiziranje u cehovsko udruženje?

- Vjerojatno bi, ali to je utopija. Bilo je već pokušaja da se nešto takvo organizira, ali nije zaživjelo. Mišljenja sam da bi takva udruga definitivno morala postojati, iako ne vjerujem da će se to dogoditi. Svatko, naime, gleda sebe i svoj interes, previše je sujete u našem društvu općenito, ne samo u nogometu. Premalo smo solidarni, posebno kad je riječ o tim trenerskim poslovima u inozemstvu.

U jednom trenutku tijekom ove sezone, na klupama hrvatskih prvoligaša sjedila su petorica stranaca i petorica domaćih stručnjaka. Vjeruju li općenito hrvatski klubovi dovoljno hrvatskim trenerima?

- Ne! Pa evo vam samo moj posljednji slučaj. Smijenjen sam u Gorici nakon šest kola i pet osvojenih bodova. Igrali smo dobro i to je otprilike bio realan rezultat. No, maknuli su me i doveli stranca (Igor Angelovski, op.a.), koji šest godina nije radio u klupskom nogometu! I osvojio je samo dva boda u 11 utakmica, a nekoliko dana prije nego je smijenjen, čak je bio i promaknut u sportskoga direktora! Ma dajte, molim vas, pa to je smiješno, više su ga vrednovali od mene, vjerovali su mu, a rezultati su bili osjetno lošiji od mojih! I da me netko pogrešno ne shvati, nemam ništa protiv trenera-stranaca, pa i mi smo negdje stranci kad odemo van. Ali me boli spoznaja da se uvijek inozemni treneri više cijene od domaćih, ma općenito se kod nas više cijeni tuđe nego svoje. A u inozemstvu to nije tako, uvijek je domaći trener u prednosti - kaže Toplak.

Tri godine je Nikola Jurčević (56) u “čekaonici”, posljednji mu je posao bio na izborničkoj klupi Azerbajdžana...

Nešto se ispriječilo

- Otežavajuća mi je okolnost bila što sam raskinuo ugovor baš u vrijeme početka pandemije COVID-a 19, sve se tada poremetilo. U ovom sam razdoblju imao doista desetine ponuda, bez pretjerivanja. Međutim, uvijek se, na kraju, nešto ispriječilo, nisu se posložile sve potankosti kako bi se dogovori i konkretizirali. I teško je pronaći prave razloge zašto takvi dogovori propadaju, jer poslije svega, svatko ima neku svoju verziju i objašnjenje - kaže Jurčević i osvrće se na temu katarske bronce kao svojevrsnog katalizatora hrvatskim trenerima u potrazi za poslom:

- Kao što bi, po nekoj logici, takav izvanredni rezultat trebao pomoći igračima u traženju angažmana, tako bi trebalo biti i s trenerima. No, treneru je teže pronaći posao, jer je kudikamo veća fluktuacija igrača nego trenera na nogometnom tržištu. A svakako bi nam bolja organizacija i međusobni kontakti mogli pomoći, jer sam primijetio da u brojnim zemljama radi niz trenera iz zemalja koje su apsolutno ispod nogometnog rejtinga Hrvatske. Primjerice, rumunjski treneri, stoga je očito da su osobni kontakti presudni i važniji od bilo čega drugoga. A da ne govorimo o nogometno jačim zemljama, poput Portugala, Njemačke, Španjolske, Nizozemske... čiji treneri rade po cijelom svijetu.

A jesu li hrvatski treneri podcijenjeni u svojoj državi?

Stranci nose ideje

- Ne bih sad želio biti previše subjektivan, no reći ću da klubovi vjeruju našim trenerima. Kao što je, uostalom, legitimno da hrvatski treneri rade u inozemnim klubovima, tako je i sa stranim trenerima u našoj domovini. Nakon što naši klubovi “ispucaju” inačice s domaćim trenerima, okreću se prema strancima, oni također donose neke svoje ideje. Istina je da se, zbog toga što imamo samo deset klubova u elitnom rangu natjecanja, taj postotak inozemnih trenera gdjekad čini vrlo visok, ali većim su dijelom u hrvatskim klubovima radili domaći treneri - rekao je Jurčević.

Najmlađi od trojice naših sugovornika o ovoj temi, Ferdo Milin (45), u rujnu se rastao s Posušjem, u tom je prvoligašu iz BiH proveo četiri mjeseca, vodio je 11 utakmica. I vjeruje da katarska bronca može još kako pomoći hrvatskim trenerima u traženju posla...

- Ma ne da može pomoći, nego je to iznimno važan čimbenik. Evo mog najsvježijeg primjera, nedavno sam dobio ponudu iz Kine i kad sam im rekao da sam u klubovima i mladoj reprezentaciji (do 19 godina) radio s velikim brojem naših brončanih nogometaša, bili su ugodno iznenađeni. Sad je u Kini opet nered zbog COVID-a, tako da sam opet “na čekanju”, ali osvajanje bronce svakako mi može pomoći u dobivanju angažmana - kaže Milin i ističe:

- Ali, naš je problem što nismo ni srebro iz Rusije iskoristili u onoj mjeri kao što klupske i reprezentativne uspjehe koriste, primjerice, Portugalci i Španjolci. Treneri iz tih zemalja drže se zajedno, kad jedan Španjolac dobije posao, sa sobom u stožer dovodi još osmoricu sunarodnjaka! Eto, otvara se i američko nogometno tržište, a naših trenera tamo nema, ne postoji nikakav promišljeni medijski marketing za taj dio svijeta. Izbornik Zlatko Dalić znatno je pomogao hrvatskim trenerima na Bliskom istoku, Krunoslav Jurčić je u tom, arapskom svijetu, pomogao meni i to je jedini način probijanja hrvatskih trenera, jedan drugome moramo pomagati kad god možemo. Nedostaje nam u Hrvatskoj trenersko udruženje, kao što, recimo, igrači imaju svoj Sindikat. A mi to nemamo i nismo pravno zaštićeni - kaže Milin.

Prije Posušja, bili ste trener Šibenika. Ali, ta je pustolovina kratko trajala, oko mjesec i pol dana...

Podatak koji brine

- Da, vodio sam samo tri utakmice i maknuli su me. Kad sam dolazio, dogovarali smo se dugoročno, sad vidim da kroz medije guraju priču koju sam ja ponudio prije godinu dana. Zamislite, u četvrtak su mi rekli da ću biti i sportski direktor i trener, a u subotu su me smijenili!? Smiješno... I to je veliki problem, što naši klubovi ne vjeruju hrvatskim trenerima! A imamo dobru struku, 90 posto ovih srebrnih i brončanih reprezentativaca sa SP 2018. i 2022., prošli su kroz hrvatske škole nogometa. Nemam ništa protiv inozemnih trenera, štoviše, ako je dobar stručnjak, donijet će nešto pozitivno u naš nogomet. Ali, brine podatak da su samo Silvijo Čabraja (Lokomotiva), Zoran Zekić (Slaven Belupo) i Urugvajac Gonzalo Garcia (Istra 1961), više od godinu dana na klupama svojih klubova. Nema povjerenja u naše trenere. I stoga ću se uvijek rado sjećati dana kad sam bio trener Zadra, iako sam bio mlad i neiskusan, klub je vjerovao u mene. Mogu ljudi o Reni Sinovčiću pričati što god hoće, ali dao mi je maksimalno povjerenje. Rekao je da ostajem trener čak i ako izgubim deset utakmica zaredom! A to mnogo znači, treneru je najvažnije kad klupsko vodstvo ima povjerenje u struku. I još nešto: apsolutno su podcijenjeni naši treneri u omladinskim školama. A njihove su zasluge 80 posto u razvoju igrača, tek 20 posto tih zasluga mogu imati treneri prvih momčadi - smatra Milin.