Teško se pomiriti da je Cico otišel, da više nije s nama i da se nikad ne bu “vrnul nazaj”. Tijekom bolnog ispraćaja uspomene su gurale jedna drugu, navirale su poput tsunamija i tek sad zapravo postajem svjestan koliko sam bio privilegiran da dobar dio života, profesionalnog i privatnog, dijelim s velikim čovjekom, Gospodinom, purgerom, dinamovcem, prvim kapetanom Hrvatske...
Plava obitelj plače, bilo je spektakularnih nogometaša u Maksimiru, ali malo tko je, ma gotovo nitko, bio sinonim za Dinamo, za Zagreb, poput Zlatka Kranjčara. Tu je, dakako, i Zeko, vječni kapetan, koji je, srećom, još uvijek s nama... I ne može prežaliti što nije proveo više vremena s kumom kojega je vjenčao, s “velikim čovjekom, igračinom i boemčinom”!
Prošlo je od toga 40-ak godina, ali dva Cicina “oxforda” ne blijede u mom sjećanju. Prvi za mladu reprezentaciju Jugoslavije protiv Španjolske, drugi u Dinamovu dresu, protiv Crvene zvezde. Oba “oxforda”, ta dva senzacionalna nogometna poteza kojima se diče samo rođeni nogometaši, zbila su se ispred zapadne tribine, kod južnoga gola.
Cico je tada, sredinom 70-ih, tek zakoračio na nogometnu scenu, a već je ispisivao najljepšu nogometnu bajku i zakoračio u legendu. Rođeni pobjednik, istinski “killer”, udarna igla najdraže generacije, šampionske 1982. godine. Onaj gol glavom Zvezdi za 2:0 teško je i opisati, a kako li ga je tek teško bilo zabiti... Dečko sa zagrebačkog asfalta, odrastao na Feri, a Kutiju je osvojio za momčad sa Sige, ta famozna Contra iz 1981. bila je, uz Uspinjaču i Grahorovu, nešto najbolje što je zagrebački hakl ikada
imao.Nema više Popa, nema ni Cice, Štef i Mlinka u suzama pokušavaju shvatiti i prihvatiti ovu prokletu prazninu. Ali, ne ide... Prekratka je bila ta Cicina crtica koja život znači, ta crtica između 1956. i 2021. godine, kako je život opisao nezaboravni virtuoz riječi, koji nas je također nedavno napustio.
- Ostaju nam samo krasna sjećanja, predivne uspomene na najboljeg tatu - rekao mi je prije nekoliko dana utučeni Niko, Cicin ponos. Neutješne su kći Lana i supruga Elvira, dječačka simpatija, tinejdžerska ljubav i doživotna suputnica, vječni oslonac kad je bilo najteže. A bilo je i takvih, ružnih dana... I tak...
Samo si tak otišel, moj prijatel, ne bumo si tu više nikaj rekli. Al moraš nekaj znati: kad si otišel, kad si pinklec na pleća zanavek del, i bregi su za tobom zaplakali, vu suzah najemput su bili... Kak da su znali da se više ne buš vrnul nazaj... Ni kad buju dišale ruže u rascvetenom maju... Popevali su ti falu, tu, u tvom najdražem Zagrebu, u kojem te svi vugli poznaju. I sve su te vulice znale. Al cinkuš je zazvonil. Zagreb je zaplakal i na kraju ti je samo nježno, onak fakinski, al gospodski potiho, kak je to Zagreb navek znal, prišapnul: - Moj Cico, tak imam te rad...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....