NAŽALOST, SUDBINA HAJDUKA JE ZAPEČAĆENA Možete zamisliti kakva je to igra kad je sam Carrillo poslije utakmice kazao: Bolje da ovo nitko nije vidio...

Hajduk u odnosu na prošlu sezonu nije napredovao, točnije Bjeli stagniraju po svojim rezultatima, ali kad se uzme u obzir koliko su Ivan Kos, Mario Branco i kompanija doveli igrača na Poljud onda se ne može drugo zaključiti nego da se događa nazadovanje. Evo, na početku sezone Marijan Pušnik, bivši trener samodopadno je tumačio, uz odobravanje menadžmenta, kako će Hajduk u ovom prvenstvu osvojiti deset bodova više u odnosu na prošlo. A stanje poslije 27 odigranih kola je identično: s Damir Burićem na kormilu osvojeno je 47 bodova, s tandemom Pušnik&Carrillo isto toliko.

Predsjednik Kos je maknuo trenera Burića zato jer mu nije mogao garantirati prolaz kroz kvalifikacije Eurolige do natjecanja po grupama. To mu je obećao Pušnik i nije uspio. I ne samo to, nego je igra Hajduka u odnosu na vrijeme kad je tu bio Burić postala neuvjerljiva, kao što je i sada kad je na klupi Španjolac Joan Carrillo.

To što je Hajduk igrao neriješeno protiv Slaven Belupa i nije toliko važno, koliko je značajno da su Koprivničani nadigrali „bijele“. Njihove geometrija igre bila je bolja, ali se vidjelo da im manjka klase i to u najosjetljivijem segmentu, u finišu napada bilo da se radi o završnom dodavanju ili šutu.

Poslije pobjede u Zaprešiću, bez obzira što su ta tri boda osvojena tek kad je Inter ostao s igračem manje na terenu, bilo je za očekivati goropadniji Hajduk protiv Slavena. A ono još jedno razočaranje. Možete zamisliti kako je to izgledalo kad je sam Carrillo poslije utakmice kazao jednu od najtužnijih konstatacija:

- Igrali smo pred praznim tribinama, sad ispada da je to i bolje koliko smo loše igrali.

Hajduk je četvrti, Slaven Belupo peti, ali ta dva kluba ne mogu stati u istu rečenicu, baš ni po jednom segmentu. Pardon, razlika je u treneru i to je ključno: Željko Kopić!

Ne znam kako to Carrillo ne shvaća da mu u veznom redu vlada nered. Sve izgleda baš jednostavno, jer je očito, bjelodano: Savvas Gentsoglou i Jesus Jefferson nešto mogu u fazi destrukcije, ali u konstrukciji su izgubljeni. I zato igrači u napadu tipa Futacsa, Ohandze, Saida, u krajnjoj liniji i Ercega i Vlašića, jednostavno nemaju pravih lopti. Trener mora s jedne strane pripremiti svoju momčad da ona onemogući, uduši, zaustavi protivničke napade, a s druge da se kroz dodavanja dosegne položaj u zadnjoj trećini terena, gdje onda dolazi do izražaja kvaliteta napadača.

A Hajduk tu napadačku kvalitetu ima, što je na primjer demonstrirao i taj Franck Ohandza, ali i drugi iz navalnog korpusa.

Sve se svodi na zaključak da su ljudi koji vode Hajduka izgubili još jednu sezonu, to jest da se ne vidi platforma za momčad za slijedeću sezonu. I nije u pitanju ekskluzivno manevarski red nego i obrana, posebno stoperska linija. Sjetite se kako su mnogi začepljivali svoj nos na račun igre Zorana Nižića, kojega je u prvotimca pretvorio Mišo Krstičević. A sad je taj Nižić kapetan Hajduka i praktično jedini pouzdani stoper. Nižić je pod Krstičevićem 2012/13. odigrao 6 utakmice, slijedeću sezonu 12, onda u dva naredna prvenstva po 16, sada 2o utakmica u 27 kola. I sad bi Nižića najradije prodali...

Uglavnom, više nije u pitanju sudbina Hajduka u bliskoj budućnosti, ona je zapečaćena: borba za treće mjesto. Nažalost, armije navijača Bijelih.