NAJKORISNIJI HAJDUKOV IGRAČ SVIH VREMENA U povijesti splitskog kluba nije bilo takvog igrača, apsolutni rekorder, ali i zafrkant, majstor trikova!

U povijesti Hajduka nije bilo takvog igrača kao što je bio Ivica Hlevnjak, popularni Bukle. Tu tvrdnju lako je dokazati: Bukle je rekorder po broju nastupa na prvenstvenim utakmicama Bijelih, odigrao ih je tijekom 11 sezona čak 310. A da bude još veći fenomen, Hlevnjak je izostao sa svega 17 od mogućih 327 utakmica u prvenstvu! Kad se tome doda da je odigrao još 36 utakmica u Kupu (sa šest je izostao) te u europskim kupovima 27 od 28 mogućih, onda je to krunski dokaz da je Hlevnjak bio i ostao najkorisniji klupski igrač Hajduka svih vremena.

Od 397 utakmica Hajduka u razdoblju od 1963. do 1973. Hlevnjak je igrao čak 373, što znači da je u tih deset godina iz sastava Bijelih izostao svega 24 puta. Pa to je doslovno čudo korisnosti jednog igrača!

Debi s dva gola

Ipak, Hlevnjak ne bi trebao biti upamćen isključivo po broju odigranih utakmica jer je on u prvom redu bio sjajan igrač, najprije desno krilo, kasnije vezist, vrhunski paker, ali i vrlo dobar golgeter (68 golova u prvenstvu, 11 u kupu, pet u Europi). Jako se teško sjetiti utakmica u kojima bi odigrao slabo, jer bio je igrač koji je uvijek davao sve što je mogao u datom trenutku.

No to nije sve - Hlevnjak je definitivno i omiljeni lik u povijesti Bijelih, pravi zafrkant, spreman na svakojake dovitljive trikove i šale. Baš duša od čovjeka, dobronamjeran, plemenit... Voljeli su ga i suigrači i navijači, a suparnički su ga igrači poštivali.

Hlevnjak je stupio na veliku scenu 16. prosinca 1962. protiv Partizana u Splitu (šesnaestina finala Kupa Jugoslavije), u velikoj, neočekivanoj pobjedi od 3:1 uz dva postignuta gola (treći je dao Marin Kovačić). Bukle je u dva navrata zaludio Velibora Vasovića pa Fahrudina Jusufija, zabio je dva gola, kako bi u Splitu kazali, na mulački način. Treba znati da je splitski klub tih godina potonuo u veliku krizu, neposredno prije te utakmice Bijeli su usred Splita izgubili od Dinama s 1:4 pa u Beogradu od Partizana s istim rezultatom. Tada je trener Hajduka bio Florijan Matekalo, tvorac čuvene generacije “Partizanovih beba”, kojemu je bio pun kufer loših rezultata (u prvom dijelu prvenstva na 13 utakmica osvojeno svega devet bodova), pa je u prvu momčad instalirao četiri mladca: Kovačića, Z. Radovnikovića, Fulgosija i Hlevnjaka, što je u nastavku prvenstva dalo 14 bodova u 13 nastupa. No najveći je zamah bio u Kupu, Hajduk je dogurao čak do finala, ali to je ipak druga priča...

Opstanak najveća radost

Bijeli su osigurali opstanak u prvoligaškom društvu pobjedom na Maksimiru u pretposljednjem kolu prvenstva, strijelac jedinog gola bio je baš Hlevnjak.

- Ne, nisu nam pustili bodove, ta je priča kasnije iskonstruirana - ponavljao je Hlevnjak u nizu razgovora.

- Na toj utakmici dogodila se tragedija. Predsjednik Petar Rončević i glavni član uprave Dušan Stipanović Gusina doživjeli su infarkte, predsjednika su nekako spasili, šjor Gusina umro je u našoj svlačionici.

To je poznata štorija, to kako su Rončević i Stipanović, dva stara revolucionara, došli kod svojeg ratnog druga predsjednika Dinama Ivana Šibla moliti za popust, na što su dobili odgovor:

- Dečki moji, fudbal se igra i u drugoj ligi.

Hlevnjak je često tumačio kako nema veće radosti od trenutka kad se izbori opstanak jer se tako spašava egzistencija. A to se događalo u više navrata tijekom Hlevnjakove karijere, jer Hajduk je proživljavao najteže doba pa su, između ostalog, morali dogovarati i lažirati utakmice.

- Najviše straha bilo je u onom prvenstvu kad smo kažnjeni s minus pet bodova, to je bila posljedica afere Planinić, koji je otkrio namještanje rezultata u trokutu Hajduk - Željezničar - Trešnjevka. Dakle, ušli smo u prvenstvo s minus pet bodova, dobro se držali sve dok u pretposljednjem kolu nismo u Splitu izgubili od Dinama s 0:1 pa otišli u Niš. I tamo smo poraženi s 1:2, tako da smo čekali, slušali radio da vidimo hoće li beogradski Radnički na Koševu protiv Sarajeva zabiti gol, dobiti utakmicu, što bi značilo da idemo u drugu ligu.

Potres mozga u ‘zidu’

Godinu kasnije Hajduk je prvi put osvojio Kup maršala Tita (u Splitu protiv Sarajeva 2:1), potom je 1971. stiglo najveće, najluđe slavlje: poslije 16 godina Bijeli su postali prvaci Jugoslavije.

- Bila je to fešta nad feštama, svaki put kad se sjetim kako je to bilo, raznježim se, dođu mi suze. U završnici prvenstva ključni značaj imala je pobjeda od Novom Sadu, onda vrhunac na stadionu JNA protiv Partizana. To je bio čudesni preokret, od 0:3 do 4:3. I doček u Splitu, do gradske luke stigli smo hidrogliserom pa su nas navijači nosili preko rive i Marmontove sve do starog placa. Bilo je nezaboravno. A u toj gužvi, dok sam bio na ramenima jednog navijača, netko mi je pretraživao stražnji džep. A mi smo sve novce, neke dragocjenosti, još po dolasku stavili u torbu masera Bože Solde. Njega, naime, nisu mogli nositi, imao je 140 kila...

U odnosu na svoj značaj, u prvom redu korisnost u igri, Hlevnjak je odigrao relativno malo utakmica za reprezentaciju, svega tri, prvu protiv Švedske u Splitu (2:1), što se tada tretiralo kao poklon njemu i splitskoj publici (debitirao je kao i Ivan Pavlica). Ušao je u drugom poluvremenu, kasnije odigrao cijelu utakmicu protiv Finske u Helsinkiju (5:1) pa na kraju opet kao pričuva upao protiv Njemačke (2:0) u Zagrebu.

- Nije me bilo briga, meni je Hajduk bio najvažniji. Sjećam se svake utakmice, baš detalja... Jedino mi je izbrisana iz pamćenja jedna utakmica protiv Zagreba kada me iz slobodnog udarca - bio sam u živom zidu - loptom u glavu pogodio Klobučar. Onesvijestio sam se, dobio sam potres mozga. Doma mi je i materi pozlilo jer je slušala radioprijenos i Edu Pezzija, koji je javio da me nepomičnoga iznose s terena.

Volio ‘popit i pojist’

Hlevnjak je otišao u inozemstvu, igrao je za Strasbourg pa drugoligaša Epinal, još dvije godine u Americi, “indoor” za Philadelphia Fever... Po povratku je zauzeo mjesto šefa marketinga Hajduka, kad je otišao u mirovinu, živio je između Splita i Postira, volio je “i popit i pojist”, uživao je u kuhanju, pjesmi i zezanju...

Ivica Hlevnjak Bukle, rođen 28. travnja 1944. u El Shattu, u izbjegličkom logoru na Sinaju, umro je 28. studenoga 2015. Diplomirao je stomatologiju na Višoj stomatološkoj školi u Splitu. Za Bijele je odigrao 665 utakmica (237 golova), rekorder je po broju nastupa u Prvoj saveznoj ligi (310)! S Hajdukom je osvojio jedno prvenstvo i dva kupa protiv Sarajeva u Splitu (2:1) i Dinama u Beogradu (također 2:1). Za reprezentaciju Jugoslavije zabilježio je tri nastupa.

I bio je vrhunski veseljak, što se jasno vidi iz ovog primjera. Naime, kada je igrao za francuski Epinal, Hlevnjak je skoknuo u St. Etienne vidjeti onu, kako se ispostavilo, tužnu utakmicu Bijelih (4:1 u Splitu, 1:5 u St. Etienneu). Tom je prilikom prespavao u mojoj sobi, a tijekom noći uzeo mi je bocu Martella koju sam kupio po narudžbi glavnog urednika, kroz čep injekcijom isisao konjak (uz asistenciju masera Danka Rožića) te bocu napunio - čajem. I mirno ju vratio u pakiranje...